Ne znam što se dogodilo s ovim kontinentom, s njegovom energijom, hrabrošću, s njegovom ekspanzivnošću, radoznalošću i vitalnošću. Bili smo u stanju da hodamo pješice do kraja svijeta da bismo vidjeli što ima tamo, na drugom kraju zemlje. Radili smo strašne stvari, ali i velike.
Prethodne rečenice ispisao je prije nekoliko dana poznati i veliki poljski pisac Andrzej Stasiuk. Riječ je, naravno, o Europi, kontinentu o kojem Stasiuk piše i čijim se stanovnicima obraća u članku koji je 31. siječnja objavljen u njemačkom Die Weltu.
Srećom, u internetskim bespućima besmisla i gluposti postoje čak i na hrvatskom jeziku lijepi mali ograđeni i kulturno uređeni vrtovi u kojima se mogu ubrati i takvi dobri i važni tekstovi kakav je ovaj članak poljskog književnika objavljen u njemačkim novinama. Članak koji je s njemačkog na hrvatski prevela Anne-Kathrin Godec, pod naslovom “Europa umire od straha da će izgubiti svoje blagostanje”, objavljen je u časopisu Ajfelov most koji na svojim osobnim internetskim stranicama sa suradnicima uređuje i objavljuje Miljenko Jergović na adresi www.jergovic.com/ajfelov-most.
Slike s kijevskog Majdana
Otkako sam ga pronašao i pročitao ne mogu prestati misliti na taj Stasiukov članak. U vezi s rečenicama koje sam citirao na početku ove kolumne ponajprije si postavljam pitanje: jesmo li i mi, Hrvati, bili dio te i takve nekada hrabre, radoznale, poduzetne i vitalne Europe? Volim misliti i vjerovati da jesmo, pa tako i mislim i u to vjerujem, ne baš sasvim neutemeljeno u povijesti. Uostalom, govoriti i misliti kako smo “mi Hrvati” u povijesti učinili ovo ili ono ima smisla toliko, ili još i manje nego kada televizijski komentator samog sebe i čitavu naciju poistovjeti s ekipom ili pojedincem koji se bori na nekom sportskom terenu. Ipak, kolektivni identiteti postoje, pa tako i ovaj europski iz kojeg Stasiuk, izražavajući poretkom riječi i red stvari, jednostavno i točno kaže: “Radili smo strašne stvari, ali i velike”.
Baš kao i svaki drugi europski narod, a to vrijedi i za ona vremena kada narodi još nisu ni znali da su više narodi nego ljudi, tako su i Hrvati činili strašne stvari, ali i velike. Doduše, nismo poput Holanđana zemlju otimali moru nego nekim drugim narodima, u skladu s tadašnjim pravom i običajima.
No, pustimo sad filozofiranje nad poviješću. Stasiuk se Europi obraća s vrlo konkretnim i ozbiljnim razlogom. On piše pogleda uprtog na Ukrajinu i ono što se tamo događa s doslovno plamenim i krvavim žarištem na središnjem trgu grada Kijeva. Članak ne otkriva je li i sam Stasiuk bio tamo. To i nije važno jer on književnički snažno i faktički precizno prenosi slike s Majdana:
“Crni dim, zapaljene barikade, revolucionari s naočalama vozača tenkova i skijaša, kacigama radnika, motorista ili rezervista, skijaškom plastičnom opremom, plinskim maskama, u kostimima čudovišta, uz to jedinice snowboardera koji idu sa svojim daskama kao da podižu štitove za borbu. U pozadini ritmičko lupanje po limu, kao da su to ratni bubnjevi, kometi od molotovljevih koktela koji osvjetljavaju mrak, i barikade od snijega, koje, prelivene vodom, u hladnoći postanu tvrde kao zidovi.
Sve to izgleda kao neki strašni karneval, kao fiesta koja najavljuje strahotu. Na drugoj strani stoji Mordor, u crnim redovima, ukočen i nepomičan, iza pravokutnih štitova, od kojih katkad formiraju rimsku kornjaču, ne bi li milicioneri izbjegli hice.”
S pogledom na Ukrajinu Stasiuk piše i o svojoj domovini Poljskoj. Podsjeća kako su mladi Poljaci prije deset godina, jednako hladne zime kao što je ova, hrlili k susjedima proslaviti Narančastu revoluciju. “Revolucija je, činilo se, prava fešta”, piše Stasiuk i podsjeća kako je narančasta boja tih dana bila sveprisutna i u Poljskoj.
A onda nastavlja: “Međutim danas, kada je stvarno opasno, kada se događa prava, a ne karnevalska borba, kada teče krv i kada muče ljude, danas je tišina nad Majdanom i Kijevom. Čak i moja zemlja, proukrajinska, vazda spremna da sudjeluje u tuđim revolucijama – ona čeka, ona gleda, ona promatra. Kao da nas je samo nekoliko godina u EU i u schengenskom prostoru naučilo kalkuliranju i oprezu. Ne žuri nam se na barikade kao nekad. Zgledamo se i čekamo što kaže ostatak Europe. Ne znam što se s nama dogodilo. Jesmo li izgubili vjeru u smisao međusobne pomoći?”
Zašto se sva ova pitanja tiču i nas Hrvata? Između ostalog i zato što smo i mi iskusili nešto slično. Andrzej Stasiuk napisao je mnoge sjajne stranice o Europi, osobito ovom našem, istočnom krilu. U knjizi “Na putu za Babadag” zabilježio je lucidne razgovore sa živima, a u fantastičnom tekstu “Novembarska noć”, napisanom za nastup u projektu Kakanien bečkog Burgtheatra, zapisao je što su mu na nekom zapuštenom karpatskom vojničkom groblju iz Prvog svjetskog rata ispričali mrtvi i njihov car koji ih je tamo ostavio.
U korupciji smo suvereni
Pišući o Europi koja se mučnom šutnjom danas ogradila od svog revolucionarnog, u ime europskih vrijednosti pobunjenog ukrajinskog istoka, Stasiuk priziva potpunu samoću i izdaju koju je 1939. godine morala osjetiti njegova od nacista pregažena Poljska, a odmah potom i Balkan koji je na početku 1990-ih godina bio jednako sam, premda perverzno okružen kamerama kroz koje je svijet “bio u prilici gledati kako se ide na klanje”.
I zato Stasiuk zdvaja nad ovim kontinentom koji premire od straha od vlastitih vrijednosti za koje su se odlučili boriti neki ljudi tamo preko istočne poljske granice i zbog kojih tisuće i tisuće s juga nasrću na sve utvrđenije obale europskog Mediterana.
“Ne znam što se s nama dogodilo. Jesmo li izgubili vjeru u smisao međusobne pomoći?” O, itekako. Da ima nesreću biti Hrvat, u Stasiukovom bi kriku zasigurno bilo još više srama i očaja. Naime, mi Hrvati nesumnjivo smo danas dio te prestrašene, kukavičke Europe bez volje i karaktera, makar smo samo nakratko i na kredit opipali blagostanje u kojem ipak koliko-toliko još uvijek uživa dobar dio njenih građana sjevernije i zapadnije od nas. A pravnu i građansku sigurnost kakvu tom dijelu naših europskih sugrađana jamče njihove države nismo osjetili nikada. Štoviše, upravo se ovih dana na brojnim primjerima, poput iživljavanja sistema nad liječničkim sindikalistom dr. Babićem, možemo uvjeriti da hrvatski građanin nema većeg neprijatelja od hrvatske države i ljudi koji njom vladaju.
A mi ipak jednako kukavički i bezvoljno pristajemo na sve. Štoviše, od Ukrajine nas je još više strah dignuti glas za sebe, osim, što čitavu situaciju čini još apsurdnijom, kada nam je navodno ugrožen nacionalni ponos. Pri tom je sve očitije da je Europu sve manje briga kako se i koliko u našoj državi drži do europskih vrijednosti. U svakovrsnoj iskvarenosti i korupciji uživamo, čini se, potpunu suverenost! Glavni cilj je ispunjen: Europa nas je sada doista ugradila u svoje istočno i južno predziđe, a mi ćemo spremno prvi zarežati na one još siromašnije od nas.
