Distopija je ono što je suprotno utopiji – svijet u kojem nije sve
savršeno. U svojoj novoj knjizi “Budućnost je ovdje – svijet
distopijskog filma” (Hrvatski filmski savez, 232 str., meki uvez)
filozof i filmski kritičar (dobitnik Diplome za najboljeg novog
filmskog kritičara 2007. i Nagrade Vladimir Vuković za najboljeg
filmskog kritičara 2008.)
Srećko Horvat (rođ. 1982.), kolumnist Večernjeg lista, bavi se
distopijskim filmom koji čak proglašava žanrom. Riječ je o ostvarenjima
koja obično svrstavamo u (znanstvenu) fantastiku, a tanka linija koja,
prema Horvatu, razdvaja ta dva žanra jest usmjerenje (u budućnost
smještenog) distopijskog filma na sadašnjost. Odnosno, distopijski su
filmovi oni kojima je inherentna društvena kritika vremena u kojem su
nastali.
Poput kolege filozofa filmoljupca Slavoja Žižeka, Horvat se u 23 eseja
– svaki uglavnom nadahnut jednim filmom ili filmskim parom (“Stvar iz
drugoga svijeta”, 1951., C. Nybyja/“Stvar”, 1982., J. Carpentera;
“Mjesto oproštaja”, 1962., C. Markera/“12 majmuna”, 1995, T. Gilliama;
“Anđeo uništenja”, 1962, L. Bunuela; “WALL-E”, 2008., A. Stantona) –
filmovima manje-više koristi kao odskočnom daskom za iznošenje
vlastitih promišljanja i propitivanja svijeta u kojem živimo. Njegove
analize gotovo se redovito oslanjaju na značenje i interpretaciju
sadržaja, a ne filmskih postupaka.
Horvatovi su tekstovi lakorazumljivi kritički filozofski diskursi
prepuni citata (Nietzsche, Kant, Marx...) i slikovitih, katkad gotovo
bizarnih anegdota o pojavama što nas okružuju i koje nas se i te kako
tiču, a autor ih prepoznaje u filmovima kojima se bavi. A ponajviše ga
žulja to što nas okružuje strukturalno nasilje kapitalizma, društvo
kontrole, konzumerizma i reklamokracije.
Činjenica da se ova “filmska knjiga” ne bavi samo filmom nipošto nije
nedostatak. Štoviše, u iznimno zanimljivom štivu bez sumnje podjednako
će uživati i filmofili i oni koji to nisu.
KNJIGA S. Horvat: Budućnost je ovdje – svijet distopijskog filma
Štivo u kojem će uživati i filmofili i oni koji to nisu
