Godinu je dana prošlo od praizvedbe razigranog kabareta Ivana Đuričića “Joj Hrvati”, koji se izvodi u zagrebačkoj Ludoj kući i na gostovanjima diljem Hrvatske, u skladu s epidemiološkim mjerama. Satirična oštrica ove predstave nije otupjela, a za to su itekako zaslužni i izvođači, a uz Đuričića tu su Judita Franković Brdar, Tana Mažuranić, Paola Slavica i Peđa Gvozdić.
Budući da kabaret “Joj Hrvati” igrate već godinu dana, jeste li ga u međuvremenu aktualizirali?
Kako je Luda kuća jedino sasvim privatno kazalište u Hrvatskoj, princip rada puno je sličniji kazalištima u inozemstvu, zbog čega sam mogao usvojiti neke modele stvaranja sličnih predstava na Broadwayu ili West Endu. U mnogim kazalištima imaju i po tridesetak pretpremijera prije službene premijere i dolaska kritičara. Kod nas je premijera jedna od prvih izvedbi, no to nas nije omelo da i dalje dotjerujemo predstavu. Prvih petnaestak izvedbi provjeravali smo materijal pred publikom i korigirali predstavu prema njihovim reakcijama. U konačnici, predstave i radimo zbog publike, a ne kritike. Svaki dan gledamo svađe između premijera, predsjednika, saborskih zastupnika... Gledamo stranačke “uzdanice” koje završavaju iza rešetaka, velike igrače u njihovim privatnim klubovima. Ovako, iznutra, čini nam se da je to ugnjetavanje koje trpimo, ali istina je da smo svi mi na neki način korumpirani. Korupcija je i kad doktoru odnesete viski ili bombonijeru, kad vam mesar da bolji komad mesa, jer vas voli… Zato će ova predstava još dugo biti aktualna, samo se imena i konkretne situacije mijenjaju. Promijenili smo je i nakon zadnjih parlamentarnih izbora zbog nekih novih imena i konkretnih slučajeva, ali lik korumpiranog političara kojeg svi toliko volimo mrziti, a opet ga biramo, ostao je isti.
Predstava ima iznimno snažan satirički potencijal. Je li bila u konkurenciji za festivale koji se bave satirom?
Jako smo ponosni što je predstava bila u konkurenciji 44. Dana satire Fadila Hadžića, jer je to jedini festival u Hrvatskoj specijaliziran za satiru. Na to sam i osobno ponosan, jer sam nekoć bio član Kerempuhova ansambla, gdje sam pisao tekstove za „(B)luzere narodnjake“. To mi je bio prvi doticaj s pisanjem satire. Poseban je osjećaj vratiti se tamo gdje je sve počelo s realiziranim komadom koji publika voli. Ova je godina specifična, s puno manje festivala koji su se uspjeli organizirati u ovim uvjetima, no prije svega fokusirani smo na svoju publiku koja zadovoljna izlazi iz dvorane.
Kako ste birali kolegice i kolege koji uz vas glume u predstavi?
Luda kuća nema zaposlen glumački ansambl pa sam imao veliku slobodu u biranju glumaca. Održali smo audiciju na koju se prijavilo stotinjak kolega. Judita Franković Brdar, Peđa Gvozdić, Paola Slavica i Tana Mažuranić briljirali su i tako sam dobio najbolju glumačku postavu. Nažalost, audicije su još uvijek rijetkost u Hrvatskoj, ali vjerujem da je to najbolji način izbora glumaca. Na audiciji redatelj otkrije koji mu glumac može ponuditi točno ono što mu treba. Često tek na audiciji shvati do kraja što želi od izvođača. Tijekom tog procesa glumci i redatelj otkriju kako međusobno funkcioniraju što kasnije olakšava proces proba i omogućava kreativniji i plodniji rad.
Je li teško glumiti u predstavi čiji ste tekst napisali i koju ste režirali? Posvadi li se glumac s autorom teksta ili redateljem?
Srećom, i glumac i autor teksta i redatelj u meni svjesni su da nema kazališta bez suradnje svih koji rade na projektu. S olakšanjem mogu reći da sva trojica dobro surađuju međusobno, ali i s ostalim glumcima i autorskim timom.
Luda kuća doista pruža odlične uvjete za izvedbu ove kabaretski razigrane predstave. A kako je na gostovanjima?
Znao sam od početka da ćemo imati relativno mali budžet za ovaj tekst. Hrvatska publika nije navikla na kabaret pa su manje šanse da ćete ga rasprodati. Zato sam odlučio maksimalno iskoristiti uvjete koje kazalište već ima. Majstori svjetla i zvuka također su jako bitni: igraju se svjetlom, zvukom i dimom, tako da je predstava u Ludoj kući postala pravi mali spektakl. Naravno da to nije moguće postići u mnogim dvoranama u kojima gostujemo pa na gostovanjima predstavu tehnički prilagođavamo. Srećom, dobar tekst, odlična koreografija i fantastični glumci zaslužni su da predstava i u tim smanjenim tehničkim uvjetima odlično funkcionira. Toliko da ju je publika oduševljeno prihvatila u svim sredinama u kojima smo dosad gostovali.
Kako to da ste odlučili napisati scenarij za film o Ivi Robiću?
To je priča koja se u meni već jako dugo kuha. Godine 2007. bio sam na izložbi „Mister Morgen“ u Muzeju grada Zagreba. Kao 23-godišnjak tada sam se prvi put susreo s biografijom Ive Robića kojeg sam do tog trenutka poznavao samo kroz njegovu glazbu. To je čovjek koji je autor jednog od najvećih svjetskih hitova „Strangers in the night“, družio se s Frankom Sinatrom, Natom Kingom Coleom… Imao je impresivnu svjetsku karijeru, postigao je što nikome s ovih prostora nije uspjelo ni prije ni poslije. Ideja o filmu rodila se već tada, no svakodnevne obveze nose svoje pa je gotovo deset godina čekala u ladici. Kako ne postoji napisana biografija o Robiću, od koje sam mogao krenuti, počeo sam mukotrpan istraživački proces. No nagrada je cijeli niz beskrajno zanimljivih, zaista filmskih situacija. Uvijek romantiziramo ljude iz prošlosti, a zaboravljamo da su i oni samo živjeli, baš kao i mi. Jedina razlika je vrijeme. Zato se s Ivinom pričom i danas možemo itekako poistovjetiti. U međuvremenu sam shvatio da mnogi današnji mladi ljudi nisu nikada ni čuli za Ivu Robića, što mi je dodatna motivacija. Usto, film priča i ono nikad ispričano: pravu verziju Martine i Ivine ljubavne priče. Partnera sam pronašao u producentici Tamari Babun iz producentske kuće Wolfgang & Dolly, a Hrvatski audiovizualni centar podupro je projekt na natječaju za razvoj scenarija prošle godine. Iako je projekt još uvijek u povojima, svakim danom bliže smo tome da priča o najvećoj karijeri zabavne glazbe ovih prostora ugleda svijetlo dana.
