Prošlo je već desetak dana od "Interlibera", pa se mogu pomalo
sređivati dojmovi. Moj temeljni dojam je iznenađenje, i to ugodno.
Jer, otišao sam onamo posljednjega dana navečer, kad su već
poslovni rezultati izložbe morali biti jasni, i kad su se na štandovima
mogli zateći šefovi, ili čak i vlasnici većine nakladničkih kuća. I,
koga god sam od njih poznavao, postavio sam mu isto pitanje: kako ide?
Jedan kaže: nije loše; drugi veli: dobro; treći uzvikuje: super!
Eto, otuda dolazi moje iznenađenje. Jer, u Hrvatskoj inače nikada ni od
koga nećete čuti da mu dobro ide. Svi uvijek kukaju i svi se
predstavljaju kao ljuta sirotinja. Biznismen koji okreće milijune jamra
posve isto rabeći čak i iste riječi kao i sirotan koji
skuplja plastičnu ambalažu, pa vam dođe da mu tutnete u džep dvadeset
kuna za kruh i jeger.
Nije teško dokučiti odakle to dolazi. Jedni cvile zato što znaju
da ima mnogo siromašnih ljudi, pa ih ne žele ražalostiti svojim
imutkom. Drugi leleču zbog toga što su se obogatili na nepošten način,
pa nastoje dokazati kako nisu bogati. Treći zapomažu jer su
praznovjerni pa se boje da ne ureknu sreću. Četvrti kukaju iz svojih
razloga, peti iz svojih, ali kukaju svi i uvijek.
A što je najvažnije, to se od svih i očekuje. U našoj sredini naprosto
je nepristojno priznati da si imućan, jer to vrijeđa one koji imućni
nisu. Vidi se to po činjenici da je isto tako nepristojno biti i
uspješan, pa makar taj uspjeh i ne donosio nikakve materijalne koristi.
Uspješnog čovjeka svi složno nastoje pretvoriti u neuspješnog, ne bi li
se tako uspostavila ravnopravnost u beznačajnosti.
Ukratko, priznati da si dobro poslovao, mi tradicionalno držimo
ordinarnim bezobrazlukom, a ujedno i radom u korist vlatite štete. A
sad odjednom čujem od ovih izdavača i knjižara da im ide super, ili da
su poslovali dobro, ili bar da im nije sasvim loše. Što bi to moglo
značiti?
Meni se čini da je ta pojava važna prije svega na dugi rok. Ne
bih, dakle, brzao sa zaključkom kako je ove godine našoj knjizi
odjednom krenulo i kako ćemo odsad imati veliku čitanost i visoke
naklade. Ali, spreman sam povjerovati da se događa neka promjena u
našem sustavu vrijednosti. Kao da više nije najbolje i najotmjenije
biti sirotinja i kukati, nego se sad i zarada počela cijeniti. Kao da
je uspjeh ušao u modu. A ljudi od knjige senzibilni kakvi već
jesu prvi su to osjetili i stali se hvaliti uspjehom. Pa
pomišljam: možda ćemo jednoga dana doživjeti da u Hrvatskoj uspjeh ne
bude sramota. Možda ćemo, drugim riječima, postati normalna zemlja.
Jedva čekam novi "Interliber" pa da vidim ako se trend razvija.
GOST SURADNIK
Što me razveselilo na Interliberu
