Među knjigama koje svakoga tjedna pristižu u našu redakciju pažnju mi je privuklo “Drveće” Percivala Everetta, uglednog afroameričkog pisca najpoznatijeg po romanu “Erasure”, na temelju kojega je ovogodišnji gost Sarajevo Film Festivala, scenarist i redatelj Cord Jefferson snimio fenomenalnu “Američku fikciju”.
Sklona njegovu satiričkom tonu i eksperimentiranju sa žanrovima, radosno sam u ruke uzela “Drveće”, roman čija se radnja odvija u gradiću Moneyu u Mississippiju, koji je u američkoj povijesti ostao sinonim za rasističko nasilje. Tu je zbog lažnih optužbi da je flertovao s bijelom ženom 1955. godine linčovan Emmett Till, 14-godišnji crnac čija će brutalna smrt poslužiti kao katalizator za novi val borbe protiv rasizma.
Taj historijski detaljno dokumentiran slučaj polazište je oko kojeg Percival Everett plete fikcionaliziranu, na trenutke nadrealnu, a opet opipljivo stvarnu priču o rasizmu koji u Mississippiju buja i danas, iznova osnažen istupima bivšeg i potencijalno budućeg predsjednika Donalda Trumpa. Iako se radi o izrazito laganom, pa i zabavnom štivu, Everett je formu satire upotrijebio kao medij za propitivanje historijske traume, pravde i osvete, a u roman je utkao i suptilne reference za daljnje čitanje, poput knjige “Black like me”, u kojoj je novinar John Howard Griffin opisao svoje putovanje još uvijek segregiranim jugom početkom 1960-ih.
Ne krijući se iza lažnih imena i likova, osim stvarnih ubojica Emmetta Tilla, Everett u “Drveće” uvodi Trumpa kao sporednog, ali bitnog lika, čiji će se najbliži suradnici naći na udaru neobjašnjive sile koja osvećuje žrtve davnih zločina iz mržnje. Upečatljiva je, ali iz današnje perspektive i pomalo promašena slika kukavnog predsjednika koji se, suočen s opasnošću, krije ispod stola u Bijeloj kući, zapomažući i tražeći da ga vojska zaštiti. Nedugo nakon stvarnog pokušaja atentata koji je ove godine proživio, sada znamo da je afroamerički autor u želji da barem literarno ponizi omraženu političku figuru podcijenio Trumpovu ustrajnost i medijsku inteligenciju, kojom se iz žrtve iznova pretvorio u pobjednika.
Možda baš zbog uvođenja stvarnih imena i političkih aktera, Everettov roman potaknuo me da iznova prokopam po američkoj povijesti rasizma, koja se u toj zemlji može smatrati temeljnom identitetskom odrednicom – kao što je u Britaniji klasa, u Indiji kasta, a u našim krajevima vjera i/ili etnicitet. Zadnji put takav je utjecaj na mene imala “Amerikana” autorice Chimamande Ngozi Adichie, koja nadahnuto opisuje rascjep između afričke i afroameričke percepcije rasnih podjela.
Slučaj je htio da je baš ovih dana britanski The Guardian iz arhiva iskopao i u formi podcasta ponovno objavio izvrstan tekst “Izum bijelosti: duga povijest opasne ideje”, u kojem novinar Robert P. Baird pronalazi korijene rasne segregacije tek krajem 17. stoljeća na Barbadosu podsjećajući da “bijelost” kao socijalni konstrukt do tada nije postojala. Podjela na temelju rase u tom se povijesnom trenutku pojavila kao opravdanje nekažnjene eksploatacije i podčinjavanja lokalnog stanovništva na plantažama bijelih kolonizatora, a mutirala je u prvoklasno socijalno pitanje koje nas opterećuje do danas.
Četiri stoljeća kasnije pitanje rase iznova je u središtu svjetske pozornosti – kako zbog američkih izbora tako i u kontekstu genocida u pojasu Gaze, pa i ksenofobije na europskom tlu, podsjećajući nas još jednom ga je rasa možda biološki banalna, ali politički silno kompleksna stvar. I zato mi je drago što imamo autore poput Percivala Everetta, koji je mogu sažeti u priče koje tako lako dopiru do čitatelja.
