Moram priznati da, gledajući tiskovnu konferenciju Rolling Stonesa u srijedu iz londonskog kazališta The Hackney Empire, nisam očekivao puno. Bio sam na dovoljno njihovih presica, zabava na otvorenju turneja ili u backstageu sa Sinišom Bizovićem i na raritetnim klupskim nastupima, pa kao i mnogi drugi znam za "maske" koje stave prije izlaska u javnost. I sad će opet ispasti kako to da netko tko je napisao knjigu "60 godina Rolling Stonesa" piše negativno o njima?
I ova londonska (odlično organizirana) priča bila je na tom tragu, od dolaska u londonskom taksiju do lokalpatriotskog priznanja da su (ipak) britanski bend, pa su nakon puno dekada prvu presicu nekog novog albuma organizirali u Londonu, a ne u Americi. Za tu svrhu bio je doveden Jimmy Fallon kao voditelj koji je bio najbolji od svih njih, a pametno organizirana presica u 15.30 popodne po europskom vremenu dala je web-mogućnost svima u Americi gledati je oko devet-deset sati ujutro, kad je i novi singl "Angry" pušten na streaming servise.
Mick Jagger, Keith Richards i Ron Wood bili su na "autopilotu", previše iskusni profesionalci da bi se upustili u bilo kakve dublje diskusije. Doduše, u par navrata zamalo je zaiskrilo između Micka i Keitha – što su primijetili svi koji znaju njihov odnos "ljubavi i mržnje" – ali odgovori na dobra ili zabavna Fallonova pitanja najčešće su bili površni i simpatični širokoj publici koju detalji i ne zanimaju. A i pitanja su svakako bila dogovorena unaprijed.
Od bitnog i poslovnog čuli smo da su relativno brzo snimili 23 nove pjesme za album "Hackney Diamonds" – doduše, nakon 18 godina, ali u samo par mjeseci od kraja prošle godine – te da na dvije (početne) snimke iz 2019. svira i pokojni Charlie Watts, na jednoj i Bill Wyman. Pa će, eto, kako je rekao i Jagger, publika nakon 1990. prvi put čuti snimku okupljenih "starih" Stonesa dometnuvši odmah zatim u maniru ozbiljnog poslovnog čovjeka: "Ali većinom su nove pjesme." Sklanjajući se kao vrag od tamjana od mogućnosti da ih proglase "starim" Stonesima, pa se i na pitanje o smrti Charlieja Wattsa Richards tek kurtoazno osvrnuo da je "sve drugačije", ubrzo i on dometnuvši da je (novi bubnjar i stari suradnik) Steve Jordan bio "Wattsov izbor ako mu se nešto dogodi".
I to je još prije dvije godine dalo alibi za sve buduće projekte, turneje, pa i skorašnji album. A da je sve drugačije, čulo se u premijernom puštanju singla koji nema Wattsovu lakoću pozadinskog ritma, već je, prema modernim standardima napumpanog zvuka, nabildana, mehanički sklopljena pjesma od prosječnog Richardsova rifa kakav klinci sviraju na probama, tupog 4/4 ritma bubnja i s odličnim Jaggerovim vokalom, jer mu je glas još uvijek sjajan. Problem je u onome što pjeva, tj. bezličnoj melodiji, jer ovako loš prvi singl Stonesa s nekog novog albuma nisam čuo doslovno – nikada.
Nekada ovo ne bi prošlo nikada. Sad se i relativno noviji singlovi iz zadnjih dvadesetak godina poput "Don't Stop", "One More Shot", "Doom and Gloom", pa čak i pandemijska "Living In the Ghost Town" iz 2020. čine kao klasici spram "Angry". Ukratko, Stonesi mogu funkcionirati na velikim pozornicama svirajući stare pjesme, ali nove i ne sviraju, a kad ih i snimaju, rade to više zato što je vrijeme za nešto novo – studijski album nisu snimili od "Bigger Bang" iz 2005. – nego iz stvarne potrebe, kako to rade njihovi suvremenici Paul McCartney ili Bob Dylan.
To potvrđuje i "Angry" koja petarpanovski pokušava najjednostavnijim sredstvima održati legendu o mladosti na životu, ali bez kreativne supstance, jer potpuno je jasno da i, kad se napokon sakupe u tonskom studiju, nemaju podloge za pisati nove pjesme, već se u nedostatku ideja koriste shematiziranim i predvidljivim mehanizmima kao cover band samih sebe. Potvrđuje to i efektan videospot "Angry" koji s velikih američkih billboard reklama koristi stare koncertne snimke grupe jer povijest i prošlost je ono u čemu su najjači. Dakako, nitko u njihovim godinama ne svira ovakvu glazbu koja podsjeća na mladost, ali možda je to zapravo greška, barem u tonskom studiju, gdje bi možda ipak mogli dati i neke nove autorske detalje shodno godinama, poput Dylana ili McCartneya. Raskorak između stvarnosti i maštarija pokazao se s "Angry" u totalu, ali vjerojatno je to ono što masovna publika i želi, iako je presicu iz Londona uživo na webu pratilo samo 40-ak tisuća ljudi na YouTube kanalu grupe, što je "kikiriki" spram brojki koje dostižu današnje pop-zvijezde.
Valja napomenuti da to baš ništa ne mijenja na horizontu grupe. I dalje će održavati solidne dvosatne koncerte s energijom neusporedivom s bilo kojim suvremenikom (osim McCartneya), ali na njima ćete slušati isključivo stare pjesme, kao i kod Prljavog kazališta, i tek pokoju novu koje nakon početka turneje izbacuju iz koncertnog programa. Jer, što i oni i publika znaju, jednostavno ne drže vodu u izravnom susretu sa starim hitovima, osim u ovako izoliranim situacijama presica kad je vijest o novom singlu sama po sebi zanimljiva medijima.
Tako su i lani u Beču svirali samo "Living In the Ghost Town", jedinu pjesmu koja je bila mlađa od četrdeset (40) godina. Nije to problem jer imaju i dovoljno starih, problem je što od tih starih uvijek izaberu istih petnaestak, jer i to je ono što stadionska publika želi: zabavu i podsjećanje na mladost u kojoj su Rolling Stonesi značili nešto sasvim drugo nego danas. Stoga, bez obzira na to što "Angry" kaže suprotno, budite ljutiti na njih.
Brand, brand i opet brand. Da snime ne znam što opet će na tome zaraditi milijune. Svi smo mi, više ili manje, taoci brandova u svim sferama života.