"Dvorac u Romagni" nije bio bespravno sagrađen! Kritika je još
2000. g. u tom ranom prvijencu Igora Štiksa (rođ. u Sarajevu 1977)
uočila potencijal moćna autora. Da je mogućnost danas dosegnula puninu
ostvarenja, neporecivo potvrđuje drugi Štiksov roman "Elijahova
stolica" ("Fraktura", ur. S. Serdarević, Zaprešić, 2006).
Roman je nevjerojatno literarno zrelo, stilski perfekcionistički
izvedeno, a značenjski bogato i višeslojno djelo, osobito uzme li se u
obzir dob autora (koja je, istina, u nerazmjeru s njegovim prisilno
prerano stečenim iskustvom mladića što se iz ratnoga Sarajeva morao
otisnuti put Zagreba, Pariza, Chicaga...).
Njime se suvremena hrvatska prozna produkcija veže s najboljom
tradicijom plodonosnoga odvjetka srednjoeuropske (post)moderne proze
koja se bavi bolnim pitanjima identiteta, srazom kolektivne i
individualne pripadnosti, determiniranošću podrijetlom, nemogućnošću
upravljanja vlastitom sudbinom...
Slikovito, premda s njima ne dijeli inicijal, Štiksa možemo po
intelektualnoj srodnosti pridružiti trolistu Krleža, Kundera,
Kertész, a po vrsnosti autorskog rukopisa vrhu hrvatske novije
književnosti (s Miljenkom Jergovićem i Stankom Andrićem).
U vremenskom luku od pola stoljeća, pisac prati sudbinske godine u
životu glavnoga junaka, austrijskoga pisca s pariškom adresom i
iznenada otkrivenim sarajevskim korijenima: 1942, kad se rodio u Beču,
i 1992, kad u opkoljenom Sarajevu traži svoga pravog oca. "Posudivši"
formu i duh grčke tragedije (i ispreplevši je s još mnogim
intertekstualnim elementima, te diskretnim autobiografizmom), Štiks u
besprijekornoj naraciji (kojoj ne bi naškodio pokoji "ispad"
spontanosti) vodi priču prema neizbježnom tragičnom kraju ("sudbina je
samo najmoćnija slučajnost").
I premda već početak romana izravno označava kakav će biti rasplet i
katarzični završetak, čitatelj nije uskraćen za napetost iščekivanja, a
silno je obogaćen nenametljivim intelektualizmom zaogrnutim u dobro
ispričanu priču. Napokon, pisac koji ima što reći i koji to umije
privlačno napisati!
KRITIKA