Prvoj zbirci svoga dvosveščanoga projekta “Jednosmjerna ulica” pjesnik, prozaik i esejist Miroslav Mićanović (1960.) dao je naslov “Trajekt” (2004. Nedavno objavljeni drugi dio (izd. Meandar; ur. Branko Čegec) naslovljen je “Zapadni kolodvor”. Kojim nas to smjerom, s kojih polaznih točaka i prema kojem cilju vode Mićanovićeve kratke priče?
Odgovoriti bi se moglo citiranjem samoga autora u čijim se prozama pjesničke zgusnutosti fraze i misaone pregnantnosti iskaza nude mnogi “putokazi”. Napisat će: “Mogao bih napraviti jedan brzopotezni atlas snova i lutanja u glavnom gradu, uhvatiti se prolaznosti i nomadstva, kronike sna...” Ili: “s riječju svijet postaje vidljiv”. Ili: “sve se kreće, diše i dahće, svijetli...”. Ili: “nije pristigla ni u što konačno... tek će doseći ono nešto zbog čega je krenula na put...”
Kao i u svojoj poeziji, Mićanović je i u prozi vješt hvatač neuhvatljivih zrnaca ljepote, mira, uzbuđenja ili tajni svakidašnjice koje oblikuje u tekstovima otvorena kraja, neizrečene, tek naslućene poente, blago naznačena paradoksa... Sve je motiv za priču: i stvaran događaj i izmaštani svijet, i autobiografsko prisjećanje i događaj s posla, i slučajan susret u tramvaju i pozdrav prijatelju u gradskoj vrevi, i književna asocijacija i pogled na slikarsko djelo...
Motivikom i atmosferom, kao i okvirom u koji smješta priču (a taj može sličiti dnevničkom zapisu, novinskoj reportaži, pjesničkoj prozi, putopisnoj bilješci...), Mićanović osebujno žanrovski obogaćuje suvremenu hrvatsku (kratku) prozu.
Za pisca takve suptilne energije kojom prati “skrivene procese jednostavne svakodnevice”, pisanje, unatoč imenu njegova dvoknjižnog projekta, nikad neće biti – jednosmjerna ulica. Uvijek će mu, naime, u susret, iz drugoga smjera, kretati neka srodna duša, neki podjednako senzibilan čitatelj.
