Ovaj petak, 28. travnja 2017. u 20 sati održat će se svečana praizvedba predstave «Soba za poglede», autorskog projekta Ivane Buljan Legati i Marine Petković Liker u izvedbi dramske umjetnice Ivane Buljan Legati.
Predstava je nastala prema tekstu «Nova haljina» Virginije Woolf.
Svečana praizvedba održat će se u prostoru StudioChekhov / Gajeva 10 (iznad Radija 101, ulaz do bivšeg Hard Rock Caffea, sadašnji American Bar, 2. kat)
Nakon svečane praizvedbe 28. travnja, slijede izvedbe u srijedu, 3. svibnja i u petak, 5. svibnja u 20 sati.
„Soba za poglede“
Koprodukcija Studio Chekhov & Ivana Buljan Legati
Autorski projekt: Ivana Buljan Legati i Marina Petković Liker
Prema tekstu Virginije Woolf: Nova haljina
Prema prijevodu: Sanje Lovrenčić
Režija i oblikovanje svjetla: Marina Petković Liker
Dramatizacija i produkcija: Ivana Buljan Legati
Kostimi i scena: Zdravka Ivandija Kirigin
Glazba: Ivanka Mazurkijević i Damir Martinović Mrle
Fotografija, dizajn i video materijali: Darije Petković
Igra: Ivana Buljan Legati
Izbor teksta pada na ime recipijentski zahtjevne i društveno do kraja nekonvencionalne ante litteram Virginie Woolf i na njezinu kratku priču naslova Nova haljina iz zbirke priča Kuća duhova (1944) u kojima razvija motive i lica karakteristične i prepoznatljive u mnogim njezinim djelima, te perpetuira ključne teme života, ljepote, burnoga i raznolikog trajanja, prolaznosti i smrti.
Autorski projekt Soba za poglede, nastao prema navedenoj priči, drama je o promatranome izloženom pogledima drugih koji nisu uvijek tihi i pažljivi. Ona na posve dirljiv način probija u unutarnji, nestabilan i gotovo nikome znan život krhke, društveno (ne)angažirane, plašljive i u osamu povučene jedinke, stanovite Mabel Waring, koja naoko nevažanim događajem odlaska na zabavu u društvo kojemu zapravo ne pripada pokušava razbiti ciklus nesigurnosti, nemira koje osjeća pred drugim ljudima i poraditi na svojoj nedruštvenosti. Suočena s posljedicom svojega izbora, stidljiva, paralizirana strahom, slojevita i gotovo nijema od usmjerenosti na vlastite nedostatke, prekomjerno opterećena dojmom koji ostavlja na druge ne uspijeva se uključiti u opći slijed večeri. No to nipošto ne znači da se njezin trud nije isplatio.
Tekstualno tkivo premreženo ustreptalom i složenom, suptilnom elokvencijom osebujne Virginije Woolf, tajnovitošću njezinih motiva, nasladom riječi koja je počesto u vremenu isuviše trajna, spora u odnosu na našu današnju sposobnost da stvari razumijemo brzo, jasno, točno čini da radnja, posljedično, nikada nije ona koja dolazi u prvi plan. To radije čine lica koja promatraju ili bivaju promatrana. Polazište cjelokupne građe meandrično je iskustvo anksioznosti koje u većoj ili manjoj mjeri očajanja osjećamo nakon nerijetko ispraznih i besciljnih razgovora na raznoraznim društvenim događanjima, ili ga, pak, susprežemo boraveći u vlastitome tijelu u suvremenoj maniri života i njegovim posljedicama. Raširen i izrazito nepopularan fenomen tjeskobe i srama, elementi socijalne fobije kao posljedice uvjetovane nesnalaženjem u dominantnim društvenim obrascima na događajima kojima ponekad pridajemo veću pozornost no što doista zaslužuju; osobni ljudski mrak uhvaćen u tuđe i vlastite poglede čine se zanimljivom točkom u aktualnome trenutku kada je svijet prepun happeninga i evanata u kojima je sve numerički određeno, likovno zadano i fiksirano u diskursu. Mravinjaci najrazličitijih sumnji, predosjećaja i namjera sačinjeni od želje da se pokažemo snažni, lijepi, mladi, društveno prihvaćeni, cijenjeni, traženi, prepoznani, nadareni, posebni, druželjubivi, puni pronicavog uvida, dovoljno bezosjećajni, a opet senzualni, uravnoteženi, duhoviti komešaju se u samom srcu života.
Virginijinim licima baš na tim izbočinama naglašenih raspoloženja na kojima je potrebno razlučiti združiti se ili razdružiti sa zajednicom postaju kristalno jasnima najsitniji trenutci njihova postojanja. Naizgled sitničavi, ali i duboko potresni, ograđeni klasnim, spolnim, obrazovnim, karakternim razdjelnicama oni pokreću unutarnju halabuku i mnoga previranja zbog kojih gledatelj /čitatelj rado pomisli da će snažna drama koja se u čovjeku odvija na stanoviti način prethoditi velikoj promjeni ili barem dati poticaj da se donese neku dobra odluka, poduzme akcija koja će značajno promijeniti stanje duše ili barem raspored uobičajenog svakodnevlja.
Eskapizam, oslobođenje i transformacija podrazumijevaju slobodu otvorenog prostora, čvrstu povezanost s prirodom kao i izvjesnost budućega koja se ne iscrpljuje u pukoj kalkulaciji i planiranju nego je u dodiru s apsolutnom ljepotom nedokučivoga.
Stisak tako na koncu ipak popušta. Sat uvijek zakuca, konobar ipak dođe, ptica zacvrkuće, prorezi se među valovima prodube, brodovi doljuljaju do obale, kapljice u živici zablistaju, a trave se uzbibaju. Za ponedjeljkom slijedi utorak. Onda dolazi srijeda.
