Ian Fraser Kilmister, mnogima poznatiji kao Lemmy iz Motörheada, napustio nas je prije četiri godine u 70. godini, a njegov život bio je pun zanimljivih detalja, baš kao i životi svih pravih rokera. Upravo o tome možemo čitati u njegovoj autobiografiji “White Line Fever”, koju je u suradnji s priznatom rock-novinarkom Janiss Garzom i objavio 2002., a ovo nadopunjeno izdanje objavljeno je godinu dana nakon njegove prerane smrti 2015., dok je kod nas izašlo ovog tjedna u izdanju Rockmarka.
U ranoj mladosti shvatio je da žene vole frajere s gitarom pa je u skladu s time i odredio svoj životni poziv. Iako je tek pred kraj života dobio status koji zaslužuje, Lemmy i Motörhead tijekom 40 buntovničkih godina karijere dokazali su se kao nepopustljivi osvajači svijeta rocka.
Početke njegove karijere obilježilo je sviranje s bendom The Rockin’ Vickers, bio je i roadie Jimiju Hendrixu, 1969. pridružio se bendu Opal Butterflies, a 1972. počeo je svirati bas gitaru u Hawkwindu. Godine 1975. osnovao je Motörhead. U 40 godina karijere bend je objavio 22 studijska albuma, deset snimki nastupa uživo, 12 kompilacijskih albuma i pet EP-ova, prodanih u više od 30 milijuna primjeraka. U autobiografiji Lemmy spominje i nekoliko nastupa u Jugoslaviji koja mu se, izgleda, nije pretjerano svidjela. S bendom The Rocking Vicars, tamo je, kaže, održao prvi nastup iza željezne zavjese 1965.
– Vicarsi su bili prvi britanski bend koji je svirao iza željezne zavjese. Nisam siguran kako se to uopće dogodilo – naš je menadžer bio poduzetan lik, unatoč činjenici što se bavio posuđem. Svirali smo u Jugoslaviji, zemlji koja je bila svojevrsni križanac među zemljama Istočnog bloka. Usput, osim toga, tamo nema ničega posebnog. Nema puno obrađene zemlje, prevladava kamenjar i šikara i vlada veliko siromaštvo.
Svirali smo u Ljubljani, danas glavnom gradu Slovenije. Potom smo se spustili do Crne Gore i Bosne. Ondje su svi rogoborili jedni protiv drugih. I to vrlo ozbiljno, kao da se žele međusobno pobiti, navodno zbog događaja iz prošlosti koji su već izblijedjeli iz njihova sjećanja. Takve se stvari ondje usađuju djeci od najranije dobi i bit će pravo čudo ako ikada prestanu s time. Srbi mrze Hrvate – samo ste o tome tamo tada slušali, a i danas je još tako. Dakako, zaključio sam da su svi oni negativci jer su komunisti ljudima radili sranja od kakvih zazirem. Nisam znao da su moji sunarodnjaci radili ista takva sranja njima. Ne bih mogao kazati da je taj posjet Jugoslaviji bio naročito poučan. Mi smo vidjeli samo ono što je ondje bilo dobro – dobili smo turističkog vodiča, no u komunističkoj zemlji on je i puno više od toga! Ako vas upozori da nekamo ne idete, onda se, dovraga, tog mjesta uistinu klonite – piše Lemmy, koji je iz Vicarsa otišao dvije godine poslije. No u bivšu Jugoslaviju vratio se i s Motörheadom. Godine 1989. dobro pamtimo njegov koncert u Zadru. Lemmy se tog nastupa prisjetio po tko zna kojoj svađi s gitaristom Philom Campbellom.
Phil je tko zna koliko puta pokušao otići iz grupe, no uvijek se vraćao Lemmyju i s njim svirao do kraja.
– Još jedna zemlja u kojoj smo svirali te godine bila je Jugoslavija. Ondje je Phil Campbell izveo jedan od svojih višestrukih pokušaja napuštanja Motörheada – neko se vrijeme činilo da želi otići svaki drugi dan. Teško mi je reći što se zapravo zbivalo s njime u to vrijeme – činilo se da ima slom živaca ili tako nešto. Bilo kako bilo, vozili smo se Hrvatskom, kroz planine. Našli smo se u totalnoj zabiti – tamo su bile samo ovce, koze, litice i pokoji pastir – a bilo je to usred noći, kadli je Phil započeo svađu s nekime. Više se ne sjećam u čemu je bio problem, no marširao je po busu, pakirao torbe i derao se: „Zaustavi taj bus!“ Jugoslavenskom vozaču autobusa bilo je posve svejedno: zaustavio je bus i – fruum! – otvorio vrata. I tako je Phil iskoračio van s dva kovčega, ravno u metar snijega. Mećava ga je šibala u vodoravnom smjeru dok se osvrtao oko sebe. S jedne njegove strane bio je snježni nanos, a dolje u dolini, kilometrima daleko, tinjalo je jedno svjetlo. Ugasilo se upravo u trenutku kad je usmjerio pogled na njega. Sjajno, jeb... – stvarno neprocjenjiv trenutak u povijesti Motörheada. Ne treba posebno naglašavati da Phil nije napustio Motörhead te noći. No nastavio je gnjaviti s time. Bili smo na putu u Berlin i opet je počeo: „Napuštam bend“. Došao je do vozača autobusa i rekao: „Odvezi me na aerodrom“. „Ovaj bus vozi nas na nastup“, rekao sam. Phila ni to nije moglo spriječiti: „E, pa ja sam unajmio bus kao i ti i želim ići na aerodrom!“ „Bus je platio bend“, odgovorio sam: „...a ti sada više nisi njegov član. Bend ide na nastup busom koji je unajmio. Stoga, ako želiš ići na aerodrom, iziđi i uzmi jeb... taksi, u redu? A pozvati ga možeš iz dvorane u kojoj sviramo jer se više nemaš pravo koristiti našim mobilnim telefonom. O. K.? Više nisi član benda, Phile!“ Na to je stao gunđati sebi u bradu i opet odustao od zamisli da napusti bend – prisjetio se Lemmy.
No više od zadarskog koncerta ostao mu je u sjećanju onaj koji se održao 28. travnja 1989. u Ljubljani. Tada je neka budala pogodila Lemmyja kovanicom na kojoj je bio žilet i izrezao mu šaku.
– Imali smo dva koncerta u Ljubljani. Tijekom prvog Wurzel je pao s pozornice – u jednom je trenutku stajao do mene, a u sljedećem nestao, odletio je ravno dolje. Nije to bila ni naročito čvrsta pozornica. Sjećam se kako sam zakoračio u rupu na njezinu stražnjem dijelu. Sljedeće večeri zbilo se nešto što je moglo završiti puno gore. Tijekom izvođenja prve pjesme, prije solo dionice, neka je šupčina bacila žilet na binu – tip ga je čak zalijepio između dviju kovanica kako bi dobio na težini – i gadno mi rasjekao šaku. Nisam gotovo ništa osjetio, tako da nisam ni bio svjestan što se dogodilo sve dok nisam ugledao kako se pod crveni. Potom sam pogledao svoju šaku i vidio da iz nje šiklja krv. Zamotao sam krpu oko ruke i dovršili smo nastup. Ozljeda je bila gadna. Kad smo sišli s bine, skinuo sam krpu i krv je šiknula po zidovima, a članovi benda užasnuto su vrisnuli. Potom sam otišao u jednu jugoslavensku seljačku bolnicu u kojoj su me zašili, no tijekom sljedeća četiri dana ruka mi je polako počela crnjeti – bilo je to trovanje krvi. Na povratku smo stali u Nürnbergu i ondje sam posjetio liječnika, misleći kako su njemački liječnici vrhunski, no taj je tip uistinu zaribao stvar. U više sam navrata molio našeg menadžera Douglasa da me pošalje avionom kući kako bih mogao srediti to sranje, ali nije htio platiti avionsku kartu. Da je bilo po njegovu, morao bih se voziti busom sve do Engleske. Kada kažem da mi je ruka pocrnjela, onda ne želim reći da je poplavjela – bila je crna, uz primjesu crvene. Malo je nedostajalo da ostanem bez palca i još jednog od prstiju! Bilo je to toliko ozbiljno da je naš koncertni menadžer naposljetku rekao: „Dovraga s time“ i poslao me na avion. U Engleskoj sam proveo dva tjedna u bolnici s rukom u povezu oko vrata, i to samo zato što je neki mali kreten zaključio da je baš fora baciti žilet na bend. Zapravo, reći ću vam koliko je fora bio taj lik – nakon što je to napravio, stajao je ondje pokazujući prstom na sebe, govoreći: „Ja sam to napravio!“ Naravno, naša je ekipa krenula na njega i stala ga mlatiti: „Ma nemoj? E, baš si pravi!“ Izmlatili su ga na mrtvo ime, a kad su bili gotovi, onda ga je i jugoslavenska policija izmlatila na mrtvo ime, a oni su profesionalci. I – vjerovali ili ne – i dalje je bio ondje, stajao je pokraj rampe za iskrcaj i derao se: „Hajde, čovječe!“ i tomu slično. Neviđeni idiot. To nikako ne mogu shvatiti – mogu razumjeti da me mrzio iz nekog nepoznatog razloga. Mogu razumjeti da je sve to isplanirao i učinio, ali ne mogu razumjeti da je mojim ljudima vikao: „Ja sam to napravio!“ Pitam se gdje li je taj tip danas, vjerojatno se sjajno zabavlja jureći naokolo i ubijajući žene i djecu. Vjerojatno je murjak. Bilo kako bilo, policija mi je te večeri bila neizmjerno zahvalna jer sam nastavio svirati. Da sam prestao svirati pred 6000 ljudi, izbili bi neredi. U ono vrijeme često su izbijali neredi, no, u svakom slučaju, zbog toga što sam nastavio svirati smatrali su me junakom – te godine, barem. Ne bih rekao da je tako i danas, nakon dvostruke nevolje koja nas je snašla kad smo ponovno išli onamo svirati, i Phil Campbell i Phil Taylor završili su u bolnici i morali smo otkazati koncert.
Sjećam se da sam otišao do Wurzelove hotelske sobe. „Koncert je otkazan, Wurz“, rekao sam. „Zašto?“ „Bubnjar i gitarist nisu u stanju svirati.“ „Nešto ih je pregazilo?“, pitao je Wurzel. „Na neki način, da.“ Obojicu ih je smlavio nekakav „smeđi speed“ koji uopće nije ni bio speed. Smeđi speed? – rekao sam Campbellu: „Zar ste poludjeli?“, a on je odgovorio: „Jesmo.“ A i Phil Taylor isto – obojici je trebalo biti jasno da speed nije smeđ! Ali ne – dospjeli su zajedno u bolnicu. Gdje im je bila pamet? To je gotovo jednako blesavo kao i kad je onaj tip vikao: „Ja sam to napravio!“
Lemmy je i na hrvatske glazbenike ostavio puno utjecaja, a možda najviše na Gorana Baru. Legendarni Bare za Kilmisterovu smrt doznao je početkom 2016. u jednom intervjuu. “Lemmy umro? Kad? Auuuu” – rekao je tada u svom stilu Bare.
Knjiga se u redovitoj prodaji očekuje sredinom studenoga.
Legenda, štimao je gitare Hendrixu. Dobro su prašili, vidio sam ih uživo, njih i Saxon,davno je to bilo 1988.-89. Lemmy je bio velika rock legenda, cijenjen među muzičarima skupljao je memorabiliu iz raznih ratova i kužio je situacije uprvo onako kako to u svojoj knjizi opisuje. Po opančarima kao direkt i ostali primjetimo da su se u Lemmy-ovom štivu brzo prepoznali..