Imala sam manje od pet godina kada sam prvi puta ušla u zagrebačko Hrvatsko narodno kazalište. Na balet, naravno. Od tada do danas, više od pola stoljeća poslije, pasionirani sam ljubitelj kazališta, godinama i profesionalni promatrač. Duboko u meni, volim reći negdje u kori mozga, pohranjene su predstave koje su zauvijek promijenile moje poimanje izvedbenih umjetnosti. Primjerice način na koji je Kosta Spaić rampom kroz cijelo gledalište zagrebačkog HNK u Marinkovićevu “Kiklopu” srušio granicu između gledatelja i pozornice; ili kako je Sonja Kastl koreografijom “Tri kavalira frajle Melanije” pokazala da se baletom mogu savršeno točno i precizno ispričati priče koje nisu bajke i začarani labudovi jer ona je baletom predstavila samog Krležu. Prvi Hamlet na Lovrijencu, nezaboravna “Zagrepčanka” s Brankon Cvitković i Božidarom Oreškovićem, “Tit Andronik” u motorističkom zidu smrti, način na koji me Svetozar Cvetković, uz redatelja Borisa Liješevića, doslovno pomeo s “Elijahovom stolicom”...
No, posljednjih godinu dana kao da se preko svih tih sretnih sjećanja navlači magla – koronamagla. Odlazak u kazalište danas znači oprez, mjerenje temperature na ulazu, ostavljanje broja mobitela na posebnim popisima za “svaki slučaj”... Podrazumijeva to i sjedenje u gotovo praznom gledalištu, što je podjednako teško u velikim i malim kazalištima, ali i ‘deranje’ dlanova na kraju predstave kako bi glumci ipak znali da nisu sami, da netko sjedi u mraku, da ima onih koji ih gledaju, cijene. Unatoč svemu tome, u ovoj velikoj zdravstvenoj krizi, kazališta su se pokazala kao vrlo sigurna mjesta, što svakako treba zahvaliti svim ljudima koji se o njima brinu. Tako je primjerice Gavella neposredno pred lanjski Božić održala samo pretpremijeru nove predstave “Obavezan smjer”, autorskog projekta Enesa Vejzovića. Razlog je bio to što se razbolio jedan član tehničke ekipe predstave koju glumci Gavelle, trenutačno beskućnici jer to je zagrebačko kazalište najviše stradalo u potresu u ožujku 2020., igraju u tunelu Grič. I tada se, kao i sada kada se predstava vratila u tunel, činilo da nema realne opasnosti za publiku, koja u grupicama po troje ili četvero prolazi kroz tunel, ali i ta je opreznost dokaz da su kazalištarci odlučili ‘puhati na hladno’ te su tako sačuvali i sebe i publiku. Pri tome treba imati na umu da su hrvatska kazališta u ovim koronavremenima zapravo europski i svjetski raritet, među vrlo rijetkima koja ipak rade.
Kako? S kojim ograničenjima i kakvim trudom?
O tome smo porazgovarali s četvero kazališnih kreativaca: Ivicom Buljanom, ravnateljem Drame HNK Zagreb, Snježanom Abramović Milković, ravnateljicom Zagrebačkog kazališta mladih, Paolom Tišljarićem, ravnateljem Kazališta Marina Držića u Dubrovniku, i Nikšom Arčaninom, glumcem Drame HNK Split. Naravno, početak svih razgovora ticao se njih osobno, kako su preživjeli tešku koronagodinu, kojoj se još ne nazire kraj?
Snježana Anbramović Milković priznaje da su je potresi, onaj zagrebački, a posebno onaj petrinjski u trenutku kada se činilo da smo počeli zaboravljati taj stres, pogodili više od korone, a za osobnu metodu preživljavanja kaže da su najvažnije bile meditacije i bijeg u prirodu jer mnogo je energije tražio posao ravnateljice u novim okolnostima:
– Dosta se promijenio način rada i života, jako puno energije odlazi na konstantne prilagodbe situaciji i održavanje repertoara uz oprez da se netko ne zarazi – objašnjava. Nikša Arčanin ističe prednost svog mjesta života i rada te kaže: – Imao sam sreće što sam i u toj godini puno radio, zapravo neprestano. A sve slobodne trenutke posvetio sam suncu i moru, jer sam tako najbolje bježao od svakodnevnih problema, maski, ljudi koji su se borili s bolešću.
Ivica Buljan kaže da zna kako njegov ‘recept’ zvuči kao iz nekog priručnika za samopomoć, ali tvrdi da baš to provjereno djeluje:
– Hodanje i čitanje su mi postali mnogo važniji nego prije. Osvijestio sam da mentalni trening koji pružaju knjige pomaže da ostanem u formi. Vratio sam se tako tekstovima koje sam davno čitao, ali uz njih pokušavam pratiti nove trendove. Posljednjih mjeseci sebi sam otkrio Gartha Greenwella. Djela Anne Carson pratim cijelo ovo vrijeme. Čitao sam i mnoštvo drama. Baš sada, nove drame Rasmusa Lindberga "Nastaniti vrijeme" i "Smith i Wesson" Alessandra Baricca, pa adaptaciju "Povijesti pčela" Maje Lunde. Nadam se da ćemo ih uskoro moći i vidjeti.
Paolo Tišljarić, mladi redatelj koji već tri godine vodi Kazalište Marina Držića, kako sam voli reći, jedino kazalište u Hrvatskoj koje se brine o gledateljima iz cijele županije, 2020. godinu naziva godinom velikog testa te kaže da ju je lakše preživio jer je bila “prepuna neobičnih i neočekivanih situacija i susreta”. Pandemija koronavirusa, naravno, nije prva s kojom se svijet i izvedbene umjetnosti bore. Prošle su preko nas kuge i kolere, španjolske i ine gripe, kao i kojekakvi SARS-ovi, poput ovog koji nam i sada ne dopušta da živimo normalno, ali u današnjem vremenu, koje je već označeno i kao vrijeme pandemije informacija – i točnih i lažnih – kada većina ljudi uz svoj običan život živi i njegov ‘online’ dio obilježen sveprisutnošću na društvenim mrežama, jedan se problem kojeg je donijela korona doista čini teško premostivim. Naime, stara izreka tvrdi da kazalište može bez svega, ponekad i bez teksta i redatelja, ali baš nikada ne može bez glumca i publike. A korona je ozbiljno zaprijetila kidanju upravo te temeljne veze.
– Navike odlaska u kazalište se grade dugo, a gube brzo. Tu leži opasnost. Trebalo bi stoga osvijestiti da je kazalište javna potreba, javni servis, baš kao opskrba vodom, strujom i internetom. Žao mi je svake izgubljene mogućnosti da publika dođe u kazalište te stalno naglašavam kako sam sretan što smo otvoreni i što igramo makar pred znatno smanjenim brojem posjetitelja – kaže Ivica Buljan, a slično razmišlja i Paolo Tišljarić:
– Čini mi se da je u ovoj krizi najopasnije prepustiti se općoj letargiji. Važno je raditi i stvarati, izdržati u uvjetima koji su nam nametnuti, da nas naša publika ne bi zaboravila. A bez odnosa glumca i publike kazalište naprosto ne postoji. Zato me izrazito ohrabruje činjenica da je naše Kazalište Marina Držića i dalje puno, koliko po važećim mjerama može biti, kao i to da i dalje postoji veliki interes medija, javnosti i kolega za naše predstave.
Glumac Nikša Arčanin objašnjava da mu je 2020. godina, baš kao i početak ove godine, bio intenzivno radni i da mu je to spasilo zdrav razum. Svjedoči pri tome kako je taj neprekidni rad tražio ozbiljen prilagodbe jer nije isto igrati pred punim gledalištem i onim koje se tek s velikim pretjerivanjem može okarakterizirati kao poluprazno:
– Najveća šteta po glumca je nedostatak entuzijazma pri izvođenju predstava što sigurno utječe i na umjetničku kvalitetu. A malobrojnoj publici je mnogo teže uživati u izvedbi jer količina gledatelja utječe na dojam predstave što se posebno osjeti kod komedija, jer to je kazališna forma u kojoj gledatelji jedni druge potiču na smijeh.
Isti problem glumaca apostrofirala je i ravnateljica ZKM-a koja kaže:
– Glumcima nije jednostavno igrati pred malobrojnom publikom. Naravno i takvo iskustvo je potrebno i svaki gledatelj je dragocjen, ali nedostaje onaj zanos kada se predstave izvode pred prepunim gledalištem, kada se osjeti čar zajedničke energije glumaca i publike. No, u Hrvatskoj su kazališta ipak otvorena, što je podjednako važno i za glumce i za publiku, zato se i nadam da se ta temeljna veza nije do kraja pokidala. Na njene se riječi nadovezuje Ivica Buljan: – Pokazalo se da su disciplina i dinamika posjeta teatrima tako organizirani da su šanse da publika zarazi minimalne. Treba stalno iznova naglašavati da je u Europskoj uniji Hrvatska možda jedina zemlja uz Španjolsku gdje kazališta kontinuirano rade. Kolege iz Slovenije nam dolaze na predstave i dive se činjenici da nesmetano i kontinuirano igramo. Glumci u Drami HNK Zagreb stoga u ovoj pandemiji imaju priliku kultivirati svoju profesiju.
No, rad u krizi uzeo je svoj danak. Od mnogo toga se jednostavno moralo odustati, od nekih velikih projekata, od gostovanja, ali i primanja kazališnih gostiju. Isto je u svim kazalištima, ali pogledajmo primjerice brojke iz ZKM-a:
– Ako je 2020. bila godina snalaženja i preživljavanja u novonastalim okolnostima, treba reći da ni 2021. neće biti jednostavna. U ZKM-u smo već prolongirali velik broj gostovanja i za ovu godinu: od sudjelovanja na festivalima u Gdanjsku i Torunu u Poljskoj, preko Sirenas festivala u Vilniusu, Borštnikovih srečanja u Mariboru, gostovanja u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu, Cankarjevu domu u Ljubljani. Brojke govore same za sebe: u prošloj godini imali smo 170 izvedbi i tri gostovanja, a otkazali smo čak 13 gostovanja i 114 izvedbi – objašnjava Snježana Abramović Milković, s kojom smo razgovarali i o rezultatima na blagajni kazališta kojeg vodi, a koje je gradsko kazalište grada Zagreba:
– U boljem smo položaju mi u institucijama, ZKM-u se kao gradskom kazalištu plaće isplaćuju iz lokalnog proračuna i sva radnička prava prema Kolektivnom ugovoru poštivana su cijelo vrijeme pandemije. S druge pak strane vlastiti prihod nam je drastično pao. To je prihod koji kazalište ostvaruje kroz prodaju ulaznica, plasiranje predstava na festivalima u zemlji i inozemstvu, ali i kotizaciju koju plaćaju polaznici Učilišta ZKM-a, odnosno djeca i mladi polaznici dramskog, plesnog i lutkarskog studija. Nedostaje nam dakle novac iz vlastitih prihoda koji služi za ulaganje u veću produkcijsku kvalitetu programa kao i za opremanje kazališta – upozorava. Kada se riječ povede o novcu, pa i načinu preživljavanja u krizi nametnutoj pandemijom, u kojoj cijela kultura loše prolazi, svi ističu kako su oni još i dobro prošli, jer naši su sugovornici iz institucionalnih kazališta, što znači da plaće svakog mjeseca sjedaju na račune. U mnogo su nepovoljnijem položaju svi kreativci, ne samo redatelji i glumci, čiji je rad vezan za izvaninstitucionalna kazališta, kao i svi slobodnjaci u kulturi općenito.
– Mi smo iz nacionalnih kuća još kako-tako pokriveni, u najvećoj opasnosti su privatna kazališta i kolege slobodnjaci kojima sve ovo utječe ne samo na financijsko stanje nego i na psihičko zdravlje – objašnjava Niška Arčanin i kaže da je, sudeći prema nezadovoljstvu koje vidi kod svojih kolega, politika mogla učiniti mnogo više, bolje zbrinuti te ljude kojima je pandemija doslovno otela Ustavom zajamčeno pravo na rad.
– Sigurno da je nezavisnoj sceni teško i neisplativo izvoditi predstave jer ne mogu od prihoda pokriti troškove izvođača. Od samog početka koronakrize svjesna sam koliko je teško biti na nezavisnoj sceni, jer sam i sama godinama bila na njoj. Baš zbog tih godina u kojima sam vodila Zagrebački plesni ansambl, od trenutka kada sam došla u ZKM, otvorila sam kazalište nezavisnoj sceni. Često ulazimo u koprodukcije i s plesnim i kazališnim umjetničkim organizacijama, jer najbitnije je samostalnim umjetnicima otvoriti prostor za rad. To im je najveća pomoć. Zato i mislim da se samostalnim umjetnicima može puno više pomoći, da solidarnost mora trenutno biti imperativ za sve nas – stav je Snježane Abramović Milković. Na solidarnost apelira i Ivica Buljan poručujući da se svi unutar branše moraju bolje organizirati, u situaciji koja je nova sve njih.
Još jedna važna tema o kojoj smo razgovarali bilo je i kazalište za djecu. Ne samo da su se sva kazališta za djecu i mlade morala domisliti novom načinu rada, jer njihovu publiku mahom čine organizirani posjeti školskih razreda i vrtićkih grupa, a sve je to u pandemiji ukinuto, već je njihov opstanak posebno važan jer ona odgajaju novu kazališnu publiku. Zanimalo nas je stoga prijeti li kazalištima i katastrofa budućnosti, tj. hoće li kazalište u ovoj pandemiji izgubiti ne jednu nego nekoliko generacija gledatelja. Svi naši sugovornici imaju veliko iskustvo rada za djecu. Tako je Paolo Tišljarić režirao mnogo dječjih predstava, ponajprije u zagrebačkoj "Trešnji", a kazalište kojem je sada na čelu uz predstave za odrasle publici nudi i one za djecu. On poručuje: – Djeca su najiskrenija i najprilagodljivija publika, siguran sam da su oni popratili sve naše online aktivnosti te da će nam se vratiti u gledalište u nekim boljim okolnostima – kaže.
Upravo tu okrenutost novim online oblicima rada ističe i Nikša Arčanin, koji uz svoju matičnu kuću HNK Split, puno radi i u Gradskom kazalištu lutaka Split, gdje je primjerice odigrao i glavnu ulogu u cijenjenoj i nagrađivanoj predstavi “Did i repa”, u kojoj su Anica Tomić i Jelena Kovačić znanu rusku bajku “Djed i repa” djeci predstavile u formi, i ritmu, vrličkog kola. O sadašnjem trenutku u dječjim kazalištima Nikša kaže:
– Mislim da korona neće otjerati djecu iz kazališta na dulje vrijeme. Na sreću, sva su dječja kazališta jako aktivna putem virtualnih kanala, prisutna su na društvenim mrežama, a neka u ljepšem dijelu godine svoje predstave igraju na otvorenom. Tako će sačuvati svoju publiku, a tko kao dijete zavoli kazalište, ostaje mu vjeran cijeli život – uvjeren je.
I tako smo došli do kazališta online. Dok je za neke ono pandemijsko nužno zlo, pa npr. Drago Utješanović, ravnatelj zagrebačkog Kazališta Žar ptica, kaže da je online predstava kao i online tečaj plivanja, za druge je ono dobrodošao novi kanal razvoja izvedbenih umjetnosti.
Upravo je ZKM prvi prihvatio taj način rada i u tome bio nadasve uspješan. Snježana Abramović Milković objašnjava:
– Online sadržaji privukli su veliki broj gledatelja, a sigurna sam da su nam doveli i neku buduću kazališnu publiku. Kriza nam je tako donijela i novi način odlične promocije kazališta. Mislim da se u razdoblju koje je pred nama, kada ova pandemija konačno prođe, neće toliko promijeniti način rada kazališta, koliko će se nova digitalna iskustva implementirati u taj budući rad. Živa izvedba ostat će nezamjenjiva, ona je puno uzbudljivija od snimke, pa i praćenja žive izvedbe iz praznog kazališta, što smo mi prakticirali preko našeg Facebook kanala. Sigurna sam da će publika posjećivati kazališta kako bi osjetila tu magičnu izvođačku energiju na sceni. Evo, ZKM radi cijelo vrijeme pandemije, osim naravno onog prvog ‘zaključavanja’ prošlog proljeća, ali broj gledatelja je toliko jako ograničen da imamo više zainteresirane publike nego mjesta u kazalištu. Tako smo čak i oformili listu čekanja za predstavu “Neprijatelj naroda” u režiji Ivana Penovića. No, online sadržaji su također u našem fokusu. Uveli smo uz redovne izvedbe, snimane i streamane sadržaje, a moram izdvojiti progam “Držić u ZKM-u”, u kojem imamo režirana čitanja dramskih tekstova koji su dobili Nagradu “Marin Držić”. Također smo pokrenuli ciklus Zoom razgovora pod nazivom “Svijet nakon karantene” u kojima autori ZKM-ovih predstava, glumci, ali i osobe iz javnog života razgovaraju o različitim društvenim temama bitnim za razdoblje poslije korone, ali ih povezuju ih i s temama iz naših predstava – navodi.
E da, kojim se temama zapravo trebaju kazalištu baviti u koroni? Kakav im repertoar treba? Trebaju li biti aktualni, govoriti o situaciji u kojoj se našao cijeli svijet ili publici, koja već više od godine dana živi pod teškim stresom, a psihozu produbljuje neizvjesnost i činjenica da se pandemiji ne nazire kraj, moraju ponuditi bijeg od stvarnosti? Postoji li način da se pomire te dvije krajnosti?
– Svakodnevno smo zasuti informacijama i analizama trenutačnog stanja i mislim da je bolje da nam kazalište posluži kao utočište ili bijeg u ovom teškom razdoblju. Možda je važnije da kazalište sada ne bude ogledalo trenutačnog stanja, već je za psihičko zdravlje svih nas bitno da bude podsjetnik na istinske vrijednosti – mišljenje je Nikše Arčanina.
– Treba biti kreativan, to uvijek dobro prolazi, bila kriza ili ne. Trenutačno u Kazalištu Marina Držića postavljam Vojnovićevu dramu “Maškarate ispod kuplja“ i mislim da melankolija tog komada savršeno korespondira s našom svakodnevicom – kaže Paolo Tišljarić, a o svakodnevnoj traumi kojoj smo svi izloženi govori i Ivica Buljan:
– Pandemija je umjetnicima i publici promijenila tijek života i svakodnevno je prisutna kao trauma. Ni jedni ni dugi nismo baš oduševljeni idejom da se njome bavimo na tematskoj razini. Vidjelo se to i na natječaju za dramski tekst koji smo organizirali u HNK Zagreb, a na kojem su se pojavile drame s tom tematikom, ali su uglavnom bile shematizirane i plakatne. Kazališna aktualnost ne mora se ogledati u izravnoj transpoziciji, pa tako su nam mnogi posjetitelji rekli kako je naš „Revizor“ snažna metafora situacije u kojoj živimo. O predstavi „Gdje se kupuju nježnosti“ Monike Herceg da i ne govorimo. Ona je doista plod baš ovog trenutka vremena, a za sobom je pokrenula lavinu zanimanja za vrlo specifične teme nasilja u obitelji. Usto, suradnja s Monikom Herceg navela nas je i da pripremimo cikluse poezije koje ćemo, kada konačno zatopli, izvoditi ispred zgrade HNK Zagreb – najavljuje.
ZKM je imao prvi projekt koji je bavio upravo temom COVID-19, predstavu “Monovid-19”, o čemu Snježana Abramović Milkovića kaže:
– Projekt “Monovid 19” pokrenuli su Savez scenarista i pisaca izvedbenih djela, web-portal Drame.hr i časopis Kazalište. Nositelji ideje i urednici “Monovida-19” su Jelena Kovačić i Ivor Martinić, a drago mi je da je praizvedba tih 19 hrvatskih tekstova, u režiji Anice Tomić, bila upravo u ZKM-u. Taj je projekt jasno pokazao kako pandemija nije samo problem izolacije, osjećaja samoće i straha nego i svih popratnih teškoća koje nam je ona donijela, od ekonomske krize, preko nasilja u obitelji, sve do psihičkih problema. Mislima da je izuzetno važno progovoriti o tome, baviti se svim tim temama, i to ne samo u kazalištu već i u široj javnosti, jer to su posljedice korone koje ćemo osjećati dugo nakon što ona prođe.
Nazire li se svjetlo na kraju tunela, pitali smo naše sugovornike i zamolili ih da bace pogled u budućnost i pokušaju predvidjeti kada će se oni sami, a s njima i publika, vratiti toj toliko željenoj normali. Na to nam je Nikša Arčanin rekao kako se nada da svjetlo koje on nazire na kraju tunela nije samo svjetlo novog vlaka koji juri na nas.
– Mi smo program u HNK Zagreb nekoliko posljednjih godina koncipirali oko velikih ansambl predstava, poput "Ljudi od voska", "Tko pjeva zlo ne misli", "Ciganin, ali najljepši". One su na neki način postale zaštitni znak Drame HNK Zagreb, ali ih sada zbog velikog broja glumaca na sceni, ne možemo izvoditi. Sada igramo srednje forme, a publika nas neprestano podsjeća na dane kad smo imali punu dvoranu. Baš zbog njih i nas želim vjerovati da će nova sloboda kretanja vratiti ljude u kazalište, i da će ona, zahvaljujući cjepivu i ljudima koji će se cijepiti stići brzo – kaže Ivica Buljan.
Njegov optimizam dijeli i Paolo Tišljarić, ravnatelj koji neumorno radi i koji je u tri godine otkako vodi kazalište na krajnjem jugu Hrvatske u njemu imao čak sedamnaest premijera. A isto misli i ravnateljica ZKM-a.
– Moram reći da vidim svjetlo na kraju tunela – poručuje Snježana Abramović Milković i nastavlja:
– Moj teatarski optimizam "hrani" odličan glumački ansambl ZKM-a, puno mladih autora i glumaca s kojima surađujemo, talentirani redatelji kao i gostovanja koja nas očekuju. Jesu ona prolongirana zbog trenutačne situacije s pandemijom u cijelom svijetu, ali ona su pred nama i samo to je važno.
