"Znaš, njemu je čizmice ukrajo cuni štakor", kazala mi je petogodišnja djevojčica na premijeri "Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića" u Kazalištu Trešnja. Očito su i ona i njezina vršnjakinja gledale tu priču u obliku crtića u kojem je Hlapić bio miš, no kako je upravo čudesna predstava odmicala, njih su dvije pocupkivale, pljeskale, smijale se zajedno s cijelom dvoranom, a u jednom sam trenutku pomislio kako će se uhvatiti u kolo s glumcima i zaplesati i zapjevati na sceni.
Priznajem, taj neodoljivi osjećaj zajedništva i dirljive potrebe da glumcima iskažem radost i zahvalnost za ovu predstavu obuzeo je i mene, a i druge "odrasle". Rene Medvešek ponovo je stvorio predstavu za sve dobi. Pritom je ostao posve vjeran Ivani Brlić-Mažuranić, ali i kazalištu. Veliki ansambl tako skladno i ujednačeno plete priču, prepleće je s hrvatskim narodnim motivima i oblikuje je posve urbano. Umah postasmo svjesni kako su neke riječi Ivanina vremena nepovratno otišle u povijest, kao i običaji i seoski život.
Itekako svijest o tome ima Medvešek i cijeli njegov ansambl koji odlično vode Radovan Ruždjak u naslovnoj ulozi i njegova skladna i gipka partnerica Aleksandra Naumov kao Gita. Djeca su me upozorila i kako svakako moram po dobru i duhovitosti spomenuti odličnog Rakana Rushaidata kao Bundaša i Sanju Hrenar kao Papigu.
No, Bojan Navojec, Živko Anočić, Krunoslav Klabučar, Ivana Bakarić, Vanda Bujanić Šušnjar, Senka Bulić i Hrvoje Barišić toliko su dali "Hlapiću" da je predstava bez njih nezamisliva. Jelena Kovačić krojila je priču, Tanja Lacko, Barbara Prpić i Jelena Vojković likovno, a Roman Bahat svjetlom su obogatili ovu glumački besprijekornu predstavu. Medvešek je učinio ono što mogu samo osobiti umjetici: u svakom je suradniku oslobodio zaspalo, možda i zanemareno dijete. I cijela je dvorana postala djetinjom zajedno s pozornicom. Tako smo se lijepo igrali!
