Darko Cvijetić trenutno je jedan od najtraženijih pisaca u regiji. Iako se književnošću bavi desetljećima (prva knjiga objavljena mu je još 1990. godine), ovog pjesnika, prozaika, dramaturga, glumca i kazališnpg redatelja rođenog u mjestu Ljubija Rudnik nedaleko Prijedora među literarne zvijezde lansirao je kratki roman "Schindlerov lift", nagrađen zagrebačkom nagradom Fric ove godine.
Prije toga Cvijetić se našao u finalu ugledne poljske pjesničke nagrade Europski pjesnik slobode i to zbog zbirke "Ježene kožice", a sarajevsko-zagrebački nakladnik Buybook nedavno mu je objavio drugi roman "Što na podu spavaš" i očito ponovno pogodio u sridu.
Jer riječ je o svojevrsnom nastavku "Schindlerovog lifta", o nevjerojatno tankoćutnoj prozi koja virtuozno žubori između jedne, surovo fakcijske i druge, eterično fikcijske obale pronalazeći svoj autonomni put do psihološke ekstaze. Niti ova prozna Cvjetićeva knjiga formalno nema puno stranica, ali je do puknuća nabijena značenjima, tišinama, kratkim i dugim rezovima i dramatičnim događajima, pa nam se čini kao da čitamo čitavu povijest čovječanstva, a ne zapise o autorovoj obitelji i prijateljima koje je 20. stoljeće pretvorilo u svjedoke svekolikog potiranja i ljudskosti i humanizma.
Za razliku od "Schindlerovog lifta", u romanu rijeci "Što na podu spavaš" autor temeljitije i hrabrije izlazi iz Prijedora i miče se od metaforičnog prijedorskog crvenog nebodera koji u njedrima krije smrtonosni lift i ubojite susjede. Priča se snažnije širi i na druge članove piščeve obitelji, napose na brata kojeg je smrt Jugoslavije zatekla na odsluženju vojnog roka, sa crvenom petokratkom na glavi, u kasarni koja je nosila ime Viktora Bubnja, među vojnicima iz cijele zemlje čije različite nacionalnosti nisu bile nikakav osigurač za njihov spas iz ratnog i divljačkog, potpuno pomahnitalog okruženja.
Brzopotezni, ali nikako ne i površni opisi bratovljeve kalvarije u sarajevskoj kasarni koja je dobila ime po generalu JNA rođenom u Fužinama, sigurno se mogu ubrojiti među najpotresnije ratne zapise na ovim prostorima... A konkurencija tu nije slaba.
Cvijetić nas ponovno uvodi u samo središte tame i to bez velikih uvoda i politički korektnih multikulturnih cifranja. Pri tome koristi različite, moćne i autentične glasove u rasponu od već spomenutog brata preko majke i oca pa do daljnjih rođaka i prijatelja, ali i neprijatelja koji takvi postaju nakon što je Bosna (i Hercegovina) glasno pukla kao prezrela lubenica. Ili kao boca mošta koja je bila krvnički zatvorena pa je eksplodiravši napravila dar-mar u naoko uredno složenoj smočnici uništavajući sve oko sebe.
Ima ovaj roman svoje, rekli bismo, historiografsko značenje. Ali ono je u drugom ili čak trećem planu, što uopće nije loše. Puno je važnija njegova emotivna, ljudska dimenzija u kojoj autor kao malo koji autor u povijesti ovih prostora na stub srama stavlja i vlastiti obraz kao i obraze onih koji su mu po rođenju najmiliji. I to radi onako surovo, nagonski, bez puno priče i bez uzmaka ili očekivanog oprosta. Pa se ovaj roman onda čita i kao posvećena, naravno, simbolična, ali iznimno mučna ispovijed koja svakog čitatelja pretvara u svećenika koji je osuđen na vječnu šutnju, dakle na pokoru.
Cvijetić uporno bježi od svake doslovnosti, iako je u pravilu po svom spisateljskom stilu precizan kao švicarska urica. Na sreću po literaturu, nije plahovit. I ne bježi od poante. A nije niti tašt, što je u njegovu poslu rijetkost. Pa je finale ove moćne, ubojite knjige koja je prozu suvereno ponovno pretvorila u poeziju posvetio velikom pjesniku Miroslavu Miki Antiću i stihovima iz njegove olako zaboravljene ili prepovršno (predavno) pročitane zbirke "Garavi sokak".
A u tom antićevskom 'garavom sokaku' već se desetljećima koprcamo svi mi sa ovih prostora, bez iznimke. Netko s više, a netko s manje muke. A ta muka je zapravo glavna tema ovog izuzetno složenog i kompleksnog Cvijetićevog romana satkanog od doslovno svih knjiga koje ste do sada pročitali.
