Više je razloga zbog kojih valja pozdraviti roman “Banana Split” (izd.
V.B.Z, ur. Nenad Rizvanović), prvijenac Ljiljane Giljanović, Splićanke
sa zagrebačkom adresom i diplomirane inženjerke elektrotehnike s
književnim ambicijama.
Prvi razlog: autorica razmiče žanrovske granice hrvatskoga ženskog
pisma, dosad omeđenoga feminističkom oštrinom, s jedne, i tugaljivom
sentimentalnošću, s druge strane. Giljanovićeva, naprotiv, samopouzdano
ispisuje prvi hrvatski primjer onoga što se u planetarnim razmjerima
prodaje u milijunima primjeraka s etiketom “chick lit”.
Drugi razlog: autorica roman zaogrće u humoristično ruho, a štivo te
vrste nije prava rijetkost samo u suvremenoj nego i u cijeloj povijesti
hrvatske književnosti, koja se oduvijek smrtno ozbiljno muči noseći
pretežak teret nacionalne, prosvjetiteljske, ideološke i ine misije na
svojim nejakim plećima. A hrvatski humoristični roman iz ženskoga pera,
e, to je već pojava dostojna da je se zaštiti pod egidom UNESCO-a!
Treći razlog: autorica se, unatoč svom početničkom statusu (kojemu se
stoga i progleda kroz prste pokoji fabularni rašiveni šav), vješto
služi književnim sredstvima.
Dakle, mjesto je radnje Zagreb i Split; vrijeme je urbana sadašnjica;
junakinje su tri samosvjesne tridesetineštogodišnjakinje, moderne,
obrazovane, situirane, otvorene izazovima života; prateći su likovi,
naravno, muškarci: poslovnjaci, slobodnjaci, oženjeni, homoseksualci,
metroseksualci...
U romanu sazdanu na dijaloškoj formi i dinamičnoj, filmičnoj izmjeni
prizora, govori se prirodno, životno, ne papirnato, duhovito se igra
riječima, čuju se različiti razgovorni gradski idiomi te naraštajni i
spolni žargoni.
Bez pretenzija na formalnu inovativnost, s pokojim stereotipom o
muško-ženskim odnosima, roman “Banana Split”, kao svojevrstan pandan
“muškom pismu” Ante Tomića, čita se lako jer je zabavan i duhovit. Nije
pisan za povijest, ali jest za top-liste!
KRITIKA
Tiptop ženski pandan Ante Tomića
