Propaganda može biti umjetnost i “sva umjetnost je propaganda”, kazao je u svome legendarnom eseju George Orwell dodajući da se u naše doba “ne možete se skloniti od politike, jer sve je politika”. Političkom pak propagandom u bivšoj Jugoslaviji, lukavo ‘odvojenom’ od politike u obliku kratice EPP, ali u ovom slučaju putem glazbe te razmatranjem diktiranog dizajna na naslovnicama tadašnjih ploča, bavi se izložba “Utilitarni dizajn raspjevanog socijalizma: Omoti ploča u funkciji revolucionarne i rodoljubne glazbe 1947. – 1990.” koja se večeras otvara u zagrebačkoj HDD galeriji. Donosi omotnice ploča, njih oko 200, koje su oblikovali neki od najcjenjenijih hrvatskih i jugoslavenskih grafičkih dizajnera poput Ivana Ivezića, Milana Simića, Milenka Miletića, Mirka Ilića, Dragana S. Stefanovića, Ivana Ćuluma. U vrtlogu 90-ih mnoge od njih su nestale, što neke izložene primjerke čini iznimno privlačnima današnjim kolekcionarima, a sve o tematici kao ‘iz rukava sipa’ autor izložbe Željko Luketić.
– Niz godina moj kolega Leri Ahel i ja hodamo po Hreliću, buvljacima, antikvarijatima, tražimo u privatnim kolekcijama i nabavljamo stare ploče koje su se u razdoblju tranzicije bacale u smeće i smatrale bezvrijednima. Neke su nabavljene i iz drugih država, a potragu otežava činjenica da su se i mnoge diskografske kuće koje su tada bile aktivne riješile svojih arhiva. Riječ je o artefaktima koji su rijetki i koji su posljedično generirali interes kolekcionara jer neki od tih komada danas postižu cijene i do 300 eura. Takav je recimo box “Josip Broz Tito”, izdan u Beogradu, a izložen i u HDD-u. Set sadrži šest ploča, film od 16 mm, monografiju i fotografije i pokazuje svu raskoš u koju je tadašnji sistem zalazio. Rađen je na ijekavici, što je bilo netipično, i dijelio se u komemorativnim prilikama. Takve stvari izdavale su se pojačano nakon Titove smrti u svrhu sjećanja, a u počecima režima to je bilo ono što se zvalo ‘učvršćivanje ideje socijalističkog čovjeka’ pa su ih financirale i radne organizacije, Savezi omladine, CK ili odjeli za kulturu koji su time htjeli naglasiti sistem – govori Luketić pa spominje sjajan nalaz zapisnika iz tog vremena u kojima se spominje da mladi previše slušaju pop-glazbu kroz koju ih Amerika i Zapad kvare pa je u svrhu promjene te prakse 70-ih u Zagrebu pokrenut i Festival rodoljubne i revolucionarne glazbe koji je vodio Đelo Jusić, a ploče s njega također su dio izložbe.
– Festival je uključivao vrhunske skladatelje i orkestre te smjerao angažiranu glazbu približiti pop-senzibilitetu kako bi privukli mladu publiku. Nastupala su poznata imena, od Meri Cetinić do Olivera Dragojevića i Tereze Kesovije. Postoje čak i rane snimke Vice Vukova, za kojeg se mislilo da se uključio tek nakon Hrvatskog proljeća, ali sudjelovao je i prije u ovoj vrsti glazbe. Stilski tu ima svega, od eksperimentalnih komada na Muzičkom bijenalu do potpune rock-glazbe koju je tada zagovarao Darko Glavan, koji je bio član državnih komisija, baš poput Arsena Dedića. Za razliku od SSSR-a i zemalja iza željezne zavjese, kod nas je modernitet bio da se ipak poštovao senzibilitet popa i rocka pa su ti revolucionarni komadi s vremenom postajali sve bolji. Nisu to bile samo himne i simfonije već se išlo prema stvaranju radijskih hitova koji ulaze u kolektivnu svijest poput recimo “Hej haj, brigade” koju je po narudžbi napisao Arsen Dedić, i koja je i danas izvrsna kompozicija i sluša se – kaže Luketić.
Što se tiče dizajnerskih rješenja omota, prevladavaju crvena i plava kao dio spektra trobojnice, a od simbola nezaobilazni su petokraka i Tito. Po motivima dizajna izložba je i podijeljena u segmente – ‘Kult ličnosti’ bavi se Titom, ‘Rodoljubni festivali’ pokušajem institucionalizacije, ‘Omladinske radne akcije’ dio je koji odlazi u pop i rock te rani dio koji se bavi NOB-om i uključuje najviše spomeničkih i prizora iz borbe koje kasnije dizajnerski zamjenjuje apstrakcija.
– Izdanja koja su se bavila Titom neslužbeno je provjeravala cijela niska političara. Tito i Kardelj nisu voljeli apstrakciju, već klasične portrete i sve figurativno, ali dizajneri su se uspjeli i kroz to provući – kaže Luketić ističući tu Mirka Ilića koji je napravio veliki odmak od prezentacije Tita na izdanju sabranih tekstova Miroslava Krleže o djelu Josipa Broza. Poštujući pravilo da Titov portret mora biti glavni, sastavio ga je u rasteru crvene i plave boje, gdje točku rastera čini tipografski umanjena riječ Tito.
– Što se tiče tadašnje službene cenzure, svi dokumenti govore da nije postojala. Nema dokumenta koji kaže da je netko nešto zabranio. Nešto bi se ‘samo sklonilo’ i to na inicijativu niže rangiranih političara. Citirat ću Latinku Perović, živu svjedokinju vremena, a koja kaže da je cenzura sistema bila upravo u tome da je načelno nema, da nije vidljiva. Spuštena je na mjesne zajednice i kulturne domove koji bi iz opreza sami odlučili da nešto nije prikladno – kaže Luketić dodajući da je posredni sistem cenzure bio i legendarni ‘zakon o šundu’, koji također kao takav nije postojao, nego se zapravo radilo o porezu na promet kojeg su se oslobađala umjetnička djela, a ono što se smatralo ‘šundom’ oporezivalo se i do stope od 90 posto, ovisno o republičkoj poziciji i odlukama Komisija za šund, što je nekima donijelo propast, a nekima dodatnu promociju. Uglavnom, područje istraživanja kojim se izložba bavi golemo je, samo je Jugoton godišnje tiskao deset milijuna ploča, pa autor najavljuje i njene nove inkarnacije.
"Cenzura u Jugoslaviji bije postojala" ali zavrsio si u zatvoru za izgovoreni vic ili pjesmu. Cijeli clanak je jugo-nostalgicarska propaganda.