Nedavni prigovori lokalnog stanovništva o pojačanoj razini buke na INmusicu ponovno su doveli do pitanja jesmo li mi turistička zemlja koja želi svojim gostima priuštiti zabavu ili sedirana lokacija na kojoj se traže "kuš" i mir. Jer, nekima čak i u Zagrebu, u kojem bi trebali dočekivati turiste u prolazu s transparentima dobrodošlice i moliti ih da ostanu, a ne ih prozivati za buku, izgleda nije jasno da smo manje važna destinacija ako im ne ponudimo dodatni sadržaj.
Na drugoj strani, obalnoj, recimo u Splitu, veseli da je ovogodišnja Ultra prošla bez histerije, ali tamo su već naučili da stotinjak i više tisuća mladih turista ostavi iza sebe toliko love lokalnoj zajednici da su svi, izgleda, odlučili zažmiriti i staviti čepiće u uši te tolerirati tu novodobnu najezdu turista "skakavaca". I trebali bi biti sretni zbog toga da nam ljudi masovno dolaze, na što su se Pula i Istra već naviknule prethodnih desetak godina, otkako su im kapacitete počeli masovno puniti strani "backpackeri", koji su u tisućama dolazili na festivale Outlook i Dimensions. No na koncu su se i ti festivali, koji su godinama bili primjer međunarodne uspješnosti, prestali tamo održavati.
I Zrće još uvijek ima "knjigu žalbi" lokalnih progresivnih snaga koje vole zaraditi, ali licemjerno im smeta što zarađuju na bučnoj populaciji sklonoj provođenju noći ne u hotelskim sobama, nego sa šarenim pićima do koljena u bazenu. Da je tako bilo u Španjolskoj, Ibiza nikada ne bi postala ono što je odavno, a sad je samo pitanje želimo li ići tim smjerom ili priređivati dosadne kulturne programe na budžetu države za koje nitko ne kupuje ulaznice, nego se dijele, i imati miran zimski san usred ljeta.
Budući da se nalazimo u sredini izvrsne turističke sezone, domaći stanari u prostorima blizu turističkih okupljališta morat će jednokratno donijeti tešku odluku; žele li trpjeti malo buke turističkih programa i zaraditi te tako dočekati kriznu jesen, ili žele stoljetnu tišinu i mir, ali onda se mogu pozdraviti s eurima i kunama koje turisti, uz nešto nerazvrstanog otpada, ostavljaju iza sebe po obali i u unutrašnjosti.
No, ako treba utjehe, naša "puna" turistička sezona traje dosta kratko, nekoliko tjedana u srpnju i kolovozu, pa nije prevelik trud začepiti uši u tom razdoblju i tolerirati malo jaču buku, za koju turisti ipak plaćaju povećanu cijenu smještaja, tj. borave na nekoj lokaciji više dana i ostave puno više novca nego oni s kruzera koji se s običnom vodom prošeću Dubrovnikom, naprave gužvu i vrate se na domicilni brod na kojem spavaju, jedu i ostavljaju novac. Ovi mlađi skloni bučnoj glazbi puno više troše od bogataša s kruzera, tu je i izvanpansionska potrošnja, zbog čega i ostali mogu u džep spremiti nešto zarade. Recimo, taksisti, koji se iz svih gradova Hrvatske sjate u Split i bezobraznim cijenama od splitskog aerodroma do grada zarađuju u ljetnoj sezoni za cijelu godinu. Ili za prijevoz od Jaruna do središta Zagreba u vrijeme INmusica traže 400 kuna, što baš nikada ne bi mogli naplatiti stanovnicima Zagreba u nefestivalskim okolnostima.
Matematika je u svim tim slučajima vrlo jednostavna pa bi trebale biti i odluke kako provesti špicu turističke sezone. Logično je da pojedine destinacije žive za goste i programe koji im se serviraju ljetnih mjeseci, makar i nauštrb stalnih navika spavanja i količine buke. S druge strane medalje, lokalno stanovništvo buni se zbog technopartyja koji decibelima ne daju mira poštenim kupačima, ali ne i protiv svakovečernjeg piljenja narodnjaka po gažama u restoranima koji su izuzeti od istih pravila ponašanja. Očito su ipak problem popratne pojave, ikonografija i psihološki portret sudionika sklonih provokativnijem izgledu, za razliku od "domaćih divljaka" na gemištima, bevandama i viskijima uz narodnjački melos.
Hipnotičko "vrćenje" elektroničke glazbe na plažama nekima može biti iritantno, ali toliko je usvojen oblik hedonizma po svijetu da bi njezin izostanak s menija nekima bio ravan nestašici vode u vrućim noćima. Problem je iz godine u godinu isti; zaraditi što više i brže bez suvišnog popuštanja "čudnim" željama gostiju, što je kompromis koji turističke destinacije po svijetu izbjegavaju kao vrag tamjan. Jer, pravilo je, daj gostu prekomjernu dozu popratnih sadržaja da ni sam ne zna što bi odabrao. Neuspio kompromis da su domaćini siti vukovi, a turisti poluzadovoljne ovce – dakako, u istom broju i iduće godine – teško je održiv ako nekome dva puta kažete da zadnje pivo mora popiti u 22.50 sati. Ionako svi znaju da prije 23 sata većina potencijalne publike ni ne izlazi. Strani turisti vjerojatno ne shvaćaju čemu ograničavanje zabave kad su ionako došli na odmor, a sve skupa u jeku turističke sezone nalikuje igrokazu u kojem se gostima ne da potrošiti novac mimo sladoleda i mineralne vode na plaži.
Potpuno se slažem s naslovom!