To je zapravo tužna priča koja završava slavom zahvaljujući upravo svom tragičnom psihološkom temelju. Riječ je o Marini Abramović, najpoznatijoj umjetnici performancea s područja bivše Jugoslavije iz koje je otišla 1976. godine. U svjetsku povijest umjetnosti upisana je ona kao autorica čiji je vrhunac prva nagrada Venecijanskog bijenala 1997., a sada i retrospektivna izložba u MoMi, Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku. Hrvatski umjetnici i ljubitelji umjetnosti zauvijek će pamtiti Marinine performance u kojima je ona vlastito tijelo obavezno dovodila u gotovo smrtnu opasnost. Sama ga je napadala noževima, oštricama i oružjem svih vrsta ili bi pustila da to čine njeni partneri i publika.
Nadmoć žrtve znala je pomiješati s razornom snagom uništenja ili bar potencijalnog uništenja. U tijesnom prostoru njezin je partner držao u nju uperen napeti luk i strijelu. Žiletom je na vlastitu trbuhu urezala crvenu zvijezdu, odjevena poput partizanke. Pamti se performance u kojem ona i njezin životni i umjetničkui partner, mađarski umjetnik Ulay pješače svaki sa svog kraja Kineskog zida, sretnu se nakon 2.500 km, poljube i zauvijek rastanu!
Dugo je Marini trebalo da otkrije kako je uvelike tom životnom art “filmu” kriva željezna disciplina njene majke. Marina je i u 29. godini morala do 22 sata biti kući! Do tada je morala završiti i svaki svoj perfomance. Nikad se nije otela ulozi poštovane žrtve: dok god traje izložba, ona ostaje sjediti pred publikom!
