Odlična ideja bila je postaviti slavni balet Arama Hačaturjana “Spartak” kao veliki plesni spektakl u koprodukciji dva najmoćnija hrvatska baleta, zagrebačkog i riječkog. Taj balet u cijelosti nikada nije igrao u nas, a velika očekivanja podgrijalo je i ime koreografa i redatelja Jiříja Bubeníčeka, čiji smo “Metropolis” već imali prilike gledati. A on je “Spartaka” zamislio tako da su mu zaista trebali plesači dva ansambla, kao priču koja izlazi iz općepoznatog okvira mita o gladijatoru koji je postao veliki vojskovođa i vođa pobune robova u Rimskom Carstvu, sedamdesetak godina prije nove ere.
Bubeníček je ovaj balet postavio po romanu Rafaella Giovagnolija (iz 1874.) i na trenutke se čini kao da nam je u dva i pol sata želio prenijeti svaku do šestotinjak stranica romana. Obilje je tu likova, rukavaca priče, međuodnosa... čak toliko da je upitno može publika nenavikla na baletno pričanje priče, za koje se ovdje klasika kombinira s elementima neoklasike, ali i modernog baleta, sve to i “pohvatati”. “Spartak” ima izuzetno lijepih dijelova, vizualno moćnih, drugi je čin mnogo zgusnutiji, samim time i bolji od prvoga. U njemu se pojavljuju i glazbeni umeci, najpoznatije Hačaturjanove glazbene dionice koje u hipu razgale publiku, tim više jer se upravo u tim dijelovima i orkestar posebno potrudio. Prvi put u Zagrebu je dirigirao mladi Valentin Egel, dobitnik prve nagrade na Međunarodnom natjecanju mladih dirigenata “Lovro Matačić” 2019., koji je i velikim poslom koji je ovdje obavio dokazao da zaista spada u “Maestre sutrašnjice” dirigenata Njemačke.
Ono što posebno zbunjuje u “Spartaku” je inzistiranje na ogromnim dijelovima scenografije (scenograf Dario Gessati), koji oduzimaju prostor velikom plesnom ansamblu, a sve se to danas mnogo čišće i efikasnije može riješiti svjetlom i videoprojekcijama. Zbog stalnih izmjena tih predimenzioniranih kulisa svako toliko spušta se crni zastor koji pred publikom ostavlja tek jedan dio priče, što iritira i ruši koncentraciju. Baš zbog tog prednjeg plana začuđuje primjerice odluka koreografa da najvažniji “pas de deux”, duet kojim počinje ljubav Spartaka i Valerije započne u dnu scene, ali i stalno ponavljanje simbola pobune, uzdignute desnice plesača, što u misli priziva praizvedbu baleta 1956. u SSSR-u.
No glavna koreografska mana su nedovoljno rasplesane scene bitaka. Zapravo, “Spartaku” nedostaje koreografskih rješenja pa smo tako od Takuye Sumitome u naslovnoj ulozi vidjeli jedan pravi skok, a on je izuzetan plesač poznat baš po bravuroznoj plesnoj tehnici i veličanstvenim skokovima. Tako je Spartaka natplesao Kras, Guilherme Gameiro Alves, jer mu je koreograf dao priliku da pokaže što zna i može. Od dama treba izdvojiti odlične Nataliju Kosovac i Rieku Suzuki.
