Oni u srednjim godinama, kada je riječ o pop rock koncertima, vole pričati o izgubljenom Zagrebu iz osamdesetih. Govori se o neponovljivom Lapidariju, još neponovljivijem Kulušiću. No, je li to baš doista tako? Nije li možda ponajprije stvar u tome da se od šume nostalgije ne vide drva koncerata pred nosom?
Ima već nekoliko godina da možemo i te kako biti zadovoljni koncertnom ponudom u Zagrebu; pojedini koncertni promotori/brendovi poput Lupe i INmusic festivala izrasli su u prave regionalne sile zahvaljujući kojima velikani više ne zaobilaze Hrvatsku, a publika se odaziva u brojevima koji prkose svim zakonima krize i općeg društvenog sivila. Lapidarij i Kulušić nesumnjivo su mitska mjesta, važna ne samo za povijest hrvatske glazbe nego i za razvoj kulture uopće (jednako kao što su za generaciju šezdesetih bili Vrbik ili Tucman), no umjesto sustavnog žala za bivšim klubovima i zanošenjem idejom oživljavanja Kulušića kao simbola svega što je prošlo, treba objektivno sagledati današnju situaciju. A ta je da Tvornica, Boogaloo, Močvara, Aquarius i ostali zagrebački klubovi svojim kapacitetima i sadržajem posve nadomještaju nekadašnje klubove.
Slatke trileme
Pogledamo li samo situaciju u posljednja dva mjeseca, imamo izvrsne rezultate. Zagreb vrvi koncertnom ponudom na svim razinama; od klupskih svirki za nekoliko stotina posjetitelja do megaspektakala za 20 i više tisuća ljudi. Često u jednom danu konzument ima tešku dvojbu koji od ponuđenih koncerata izabrati. Primjerice, upravo se danas u Zagrebu odvijaju tri događaja, svaki na svoj način poseban i zanimljiv; David Guetta u Areni za partijanere, uskrsnula Pekinška patka u Boogaloou za nostalgične trash punkere i Letu štuke u Tvornici za ljubitelje kvalitetne suvremene rock scene. Prije točno tri tjedna, mnogo dramatičnija trilema: u isto vrijeme na različitim mjestima u Zagrebu svirali su “Kawasaki 3P”, “The Tindersticks”i “Adicts”.
Od kraja travnja, kada su u Aquariusu nastupili “Editorsi”, do kraja lipnja, kada bude završen dvodnevni T-Mobile INmusic festival, prodat će se oko 120 tisuća ulaznica, što je doista fantastična i iznenađujuća brojka uzme li se u obzir dominantno mišljenje o tome kako su urbana kultura i njezini konzumenti izumrla vrsta na ovim prostorima. No, očito je riječ o opservacijskom bugu jer mediji postaju jednoobrazni u tretmanu žutila – kako političkog, tako i estradno-televizijskog – dajući potpuno pogrešnu sliku o stanju “na terenu”. Pa onda i stoga dolaze čuđenja da U2 može dvaput napuniti Dinamov stadion, da T-Mobile INmusic festival proda 40 tisuća ulaznica, premda čuđenja mogu ići i u obrnutom smjeru; zar je moguće da “Los Lobos” ili Mick Jones ne mogu privući više od 1000 do 1200 ljudi...
U svakom slučaju, govori li se o općenitoj živosti i ponudi scene, pustimo osamdesete neka budu gdje jesu; uostalom, nisu to baš bila zlatna vremena što se tiče stranih gostovanja. “Boomtown Rats”, “Talking Heads”, “Gang Of Four” ”Dire Straits”, gledali smo ih na vrhuncima karijera, da, ali su puno učestalija tadašnja koncertna pojava bili već propali Alvin Lee, Wishbone Ash, Ian Gillan... Pa ovdje su “Classix Nouveaux” bili veći nego u Britaniji – tri koncerta u godinu dana! No, govorimo li o snazi domaće scene, to je već neko drugo pitanje.
Slaba domaća scena?
Mlađim generacijama “osamdesete” (termin zapravo označava samo prijelazni dio sa sedamdesetih na osamdesete godine prošlog stoljeća) i tadašnja “domaća” scena vjerojatno izlaze na nos, kao što su ovima iz osamdesetih izlazile na nos priče o “ludim vremenima” rokera iz šezdesetih koji su, do pojave Drage Mlinarca, uglavnom bili reproduktivci i imali više onodobni društveni značaj nego što su zanimljiv sadržaj kasnijim generacijama. No, “osamdesete”, dakle, kao lokalni glazbeni fenomen, doista su neponovljive i nije ih loše zazivati, ali treba shvatiti i razloge zašto se nešto slično više ne može ponoviti. Puno je brljavljenja s teorijama; najčešća je ta da danas nema klubova poput Lapa ili Kulušića koji bi potaknuli takvu eksploziju, ali zaključili smo već da to nije i ne može biti slučaj. Nema klinaca koji sviraju uživo jer je danas sve u kompjutorima? Također daleko od istine jer su prostorije pune mladih bendova. No, klima je neusporedivo različita. Sve je isuviše dostupno, nema izgaranja da se nabavi neka ploča iz Italije ili Njemačke, da se noću čeka uz radio da bi se čula omiljena emisija, glazba je nakon ulaska u digitalnu eru postala više stvar eteričnosti nego fizike, a nema baš ni osobito poticajnih pokreta iz svijeta kao što su bili u vrijeme šezdesetih ili sedamdesetih koji bi prodrmali ovu državicu.
Možemo sada filozofirati o tome je li prije trideset godina jedan dobar strani koncert pomaknuo više dasaka u posjetitelju nego deset današnjih, ali današnja koncertna ponuda, sa 120 tisuća prodanih ulaznica u dva mjeseca, doista je jedan od rijetkih segmenata društva kojima već pripadamo EU.
U Zagrebu postoji 200 demo bendova ali klubovi ih ne podržavaju tako da je jako teško dogovoriti svirku ! Kad se zbroje svi koncerti ispada da u Zagrebu najmanje sviraju zagrebačke grupe !