Danas je, čak i uz pomoć umjetne inteligencije, gotovo nemoguće otkriti koja je filmska nagrada bila najstarija. Na engleskoj Wikipediji nalazimo podatak da je Photoplay Magazine Medal of Honor "prva značajna godišnja filmska nagrada na svijetu", a osnovao ju je 1921. godine istoimeni filmski časopis, vjerojatno najstariji filmski magazin namijenjen ponajprije fanovima (poznati Variety izlazi od 1905., no to je bilo štivo uglavnom za profesionalce). Prvi dobitnik Photoplayeve medalje (photoplay je riječ koja se tada koristila kao sinonim za film) bila je "Humoreska" redatelja Franka Borzagea, unatoč imenu ne previše humorna drama snimljena 1920. godine.
Nagrada je ugašena 1979. godine, kad je i magazin prestao izlaziti. No za odgovor na pitanje koja je filmska nagrada najpopularnija na svijetu ne treba previše inteligencije. Već i vrapci znaju da je to Nagrada filmske akademije (Academy Award of Merit) ili dobro nam poznati – Oscar. Akademija filmskih umjetnosti i znanosti (AMPAS) osnovana je 11. svibnja 1927. u Beverly Hillsu. Glavni zadatak Akademije bio je od prvih dana populariziranje i unapređenje filmske kulture i znanosti, a među prvim zadacima koje su sebi postavili bilo je i osnivanje godišnje filmske nagrade koju će birati i dodjeljivati filmski profesionalci. Prva dodjela nagrada održana je 16. svibnja 1929. u hotelu Hollywood Roosevelt, voditelj je bio slavni Douglas Fairbanks, a najboljim filmom proglašena je ratna drama "Krila" Williama Wellmana s Clarom Bow u glavnoj ulozi. Ukupno se na svečanosti okupilo oko 270 ljudi, podijeljeno je 15 statua, a cijela podjela trajala je otprilike isto toliko minuta. Danas zvuči nevjerojatno, no isprva je dodjela Oscara bila nešto poput male seoske priredbe koja je svake godine muku mučila s datumom dodjele, a i mjesto održavanja priredbe često se određivalo u zadnji čas pa je dodjela 1933. naprosto preskočena jer je nisu uspjeli organizirati.
Godinama su Oscari zanimali tek uzak krug profesionalaca, a dobitnici su naknadno objavljivani po tiskovinama otprilike kao i pobjednici konjskih utrka. Privlačnost Oscara porasla je tijekom Drugog svjetskog rata jer je tada bilo malo drugih oblika zabave. Skandali i nepravde kojih se nakupilo u 95 godina dugoj povijesti nagrade također su imali svoj odjek u javnosti. Kad nešto traje tako dugo kao Oscar, pogreške i previdi ponekad se jednostavno moraju dogoditi. A kad je nešto tako popularno kao Oscar, tko god pobijedio, ma kako to zasluženo bilo, uvijek će se naći nezadovoljnika. Neki su propusti ipak dobili gotovo jednoglasne osude. Jedna od najvećih, ako ne i najveća nepravda dogodila se 1942. godine kada je pobijedio film "Kako je bila zelena moja dolina" Johna Forda. Među nominiranima je bio "Građanin Kane" Orsona Wellesa, film koji sve do danas nosi reputaciju jednog od najboljih filmova svih vremena, a Fordov film najčešće se spominje tek kao naslov koji je u utrci za Oscara pobijedio "Kanea".
No i tada je to bila vijest koja je ponajprije zanimala filmske profesionalce. Sve se promijenilo 19. ožujka 1953. godine kad je prvi put televizija prenosila svečanost 25. dodjele Oscara. Taj prvi TV prijenos gledalo je 40 milijuna ljudi i Oscari su postali zanimljivi čak i onima koji baš i ne gledaju filmove. Zvuči gotovo paradoksalno da je televizija, prva velika prijetnja instituciji kinematografa pa i filma kao takvog, učinila više za popularnost jedne filmske nagrade nego bilo koja druga reklama, no svijet je vidio i većih čudesa. A kad je 1966. prvi put ceremonija prenošena u boji, tek su onda Oscari postali zanimljivi svima, uključujući i one koji su samo promatrali frizure i divili se haljinama filmskih zvijezda. Gledanost Oscara, koliko god bila dobra, nikad se nije mogla mjeriti s, primjerice, gledanošću Super Bowla. Broj gledatelja Super Bowla povećava se gotovo svake godine i ove je godine prvi put premašio 120 milijuna, što je gledanost o kojoj Oscar može samo sanjati.
Kolika je danas važnost Oscara? Oscar je važna nagrada, no značenje joj svakako nije isto kakvo je bilo prije 50, 30 pa i deset godina. Na američkim portalima sve češće možete pronaći tekstove koji preispituju njezinu važnost (npr. Chris Bumbray na JoBlo portalu upitao se što i koliko nam danas znače Oscari). Kao što se uvođenjem digitalizacije promijenio film, tako se promijenilo i njegovo vrednovanje. Prije svega, danas ima filmskih nagrada i festivala više nego ikad prije. Film "Sve u isto vrijeme", dobitnik sedam Oscara, slovi i kao film koji je dobio najviše nagrada u povijesti filma, čak 402 razne nagrade. Možete raspravljati zaslužuje li kvaliteta filma toliko nagrada, no jedna je činjenica nepobitna: nikad prije nijedan film, ma kako kvalitetan, nije bio u prilici dobiti tolika priznanja – jer prije naprosto nije bilo toliko nagrada. Kada se dijeli more nagrada, onda svakoj, uključujući i one najvažnije, opada važnost.
Iz povijesti je poznat i dobro opisan primjer filma "Gospođa Miniver" Williama Wylera iz 1942. godine. Rađen u jeku rata, prikazivao je odlučnost civila da zadrže male životne navike unatoč ratnim stradanjima. I prije nego što je dobio šest pozlaćenih kipića, film je bio fenomen, a Oscari su još pojačali percepciju filma. Winston Churchill jednom je rekao da je taj film više učinio za ratne napore nego cijela flota razarača. Američki predsjednik Franklin Roosevelt naredio je da se završni govor iz filma čita na radiju te da se otisnuti leci s monologom iz aviona bacaju nad Europom. Govor je napisan u jednoj grozničavoj noći neposredno uoči snimanja scene jer redatelj Wyler nije bio zadovoljan mlakom i bezličnom prvom verzijom. Nije moglo bolje. Riječi koje na kraju filma izgovara vikar (Henry Wilcoxon) nepogrešivo su gađale u srca gledatelja te podizale svijest da svi moraju učiniti sve što je u njihovoj moći za pobjedu u ratu. Govor možete vidjeti na YouTubeu, a i danas zvuči podjednako moćno i poticajno. To je odavno prošlo svršeno vrijeme. Danas filmovi, a i Oscari više nemaju ni približnu snagu za formiranje općeprihvaćenih stavova. Ono što je nekad uspjelo "Gospođi Miniver", danas mogu napraviti jedino društvene mreže, ali češće u dijametralno suprotnom tonu (npr. motivirati ljude da se ne cijepe). U kategoriji dugometražnog dokumentarnog filma 2006. nagradu je odnio film o pingvinima "Carsko putovanje", premda je među nominiranima bio i film "Enron: Najpametniji čovjek u sobi", minuciozni prikaz dotad najvećeg američkog bankrota. To su u britanskom Independentu popratili riječima: "Da su ljudi više gledali "Enron" nego sladunjavu bajku o pingvinima punu neznanstvenih stavova, svijet bi bio bolje mjesto". Kako su gadno promašili u svojoj ocjeni, saznali smo vrlo brzo. Dokumentarac "Neugodna istina", u kojem bivši američki potpredsjednik Al Gore tumači posljedice globalnog zatopljenja znanstveno potvrđenim činjenicama, dobio je 2007. čak dva Oscara (za dugometražni dokumentarni film i najbolju pjesmu), u svjetskim je kinima zaradio oko 50 milijuna dolara, kasnije su ga mnogi gledali i na televiziji, no stanje s klimatskim promjenama nije se baš nimalo poboljšalo.
Procjenjuje se da izravni prijenos ili skraćenu snimku ceremonije dodjele gleda širom svijeta oko milijardu ljudi, no pouzdane podatke najlakše je pronaći za Ameriku. Najgledanija dodjela, s 55 milijuna gledatelja, bila je ona 1998. kad je trijumfirao "Titanic". Više od 50 milijuna Amerikanaca gledalo je Oscare samo još 1983. kada je osam kipića pobrao "Gandi". To pokazuje da je poznatost i omiljenost filmova najvažnija preporuka za gledanje. Ljudi jednostavno vole i žele gledati kako njihovi osobni favoriti pobiru nagrade, a neizvjesnost uopće nije bitna. Apsolutno najslabiju gledanost Oscari su zabilježili 2021. godine, 10 milijuna gledatelja. U najgore vrijeme pandemije druge zabave baš i nije bilo pa to donekle iznenađuje, ali samo dok ne pogledate listu filmova. Najboljim filmom proglašen je "Nomadland", a među nominiranima su bili "Mank", "Minari", "Otac" i još neki filmovi koje nitko nije gledao, a možda ni čuo za njih. To nije bilo zanimljivo čak ni u uvjetima pandemijskog lockdowna.
Ove godine među nominiranima bili su gledani filmovi o kojima se jako puno pričalo, "Barbie", "Oppenheimer", "Uboga stvorenja" i "Ubojice cvjetnog mjeseca", pa se očekivalo da će i gledanost porasti (nije znatno skočila, s prošlogodišnjih 19 na tek 20 milijuna Amerikanaca, no ipak najviše u posljednje četiri godine). Ovog puta čak je postojala i mala doza neizvjesnosti. Sva četiri navedena filma imala su osam ili više nominacija ("Oppenheimer" čak 13) pa je naprosto bilo nužno da bar jedan film bude veliki gubitnik (Scorsesejev "Ubojice cvjetnog mjeseca" nije potvrdio nijednu od deset nominacija, a "Barbie" Grete Gerwig dobio je samo Oscara za najbolju pjesmu). Nolanov "Oppenheimer" trijumfirao je sa sedam Oscara. No što će to Christopheru Nolanu značiti, osim velikog osobnog zadovoljstva?
Kao što je u spomenutom članku napisao Chris Bumbray, Oscar ili ne, Nolanov položaj u Hollywoodu teško da može biti bolji. Ako mu zarada "Oppenheimera" nije osigurala da s praktički neograničenim sredstvima može snimati što i kako želi, Oscari mu sigurno u tome neće pomoći. Od "Oppenheimerovih" Oscara jedino bi Robert Downey Jr. mogao ozbiljnije profitirati, što je u emotivnom govoru pri dobivanju kipića iskreno priznao izjavivši da je njemu ta uloga trebala znatno više nego on ulozi. Emma Stone drugi je put dobila nagradu pobijedivši favoriziranu Lily Gladstone i to je najveće iznenađenje inače prilično predvidljivih Oscara. "Zona interesa" Jonathana Glazera nije imao konkurenciju u kategoriji stranog filma, a njegov je govor zahvale bio jedini koji je uspio uzburkati strasti kad je osudio izraelsku okupaciju Gaze. John Cena prošetao se gol po pozornici, Johnny Kimmel malo je opleo po Trumpu, Al Pacino na trenutke je djelovao nekako nesigurno pa su se mnogi zabrinuli za njegovo zdravlje, a najljepši trenutak ceremonije možda je ipak bilo izvođenje indijanske pjesme iz Scorsesejeva filma, tako različite od svega ostaloga što smo mogli vidjeti te večeri. Favoriti su pobrali što im je prognozirano, a Scorsesejev prikaz ružne epizode američke povijesti opet je ostao bez zasluženog priznanja. Drugim riječima, stanje redovno. Ili, da parafraziramo naslov filma koji je lani dobio Oscara za najbolji strani film – na Oscarima ništa novo.
Najvažnija je stvar politička korektnost.