U rujnu 2015. godine svijet je obišla fotografija tijela mrtvog dječaka. More je utopljenog trogodišnjeg sirijskog dječaka Ajlana Kurdija izbacilo na pješčanu plažu u blizini Bodruma. Bio je to tragičan kraj jednog putovanja migrantske obitelji koja je bježala od rata u Siriji. Sada, kada milijuni Ukrajinaca bježe od krvave ruske agresije na njihovu zemlju, dok gledamo suze nekih drugih trogodišnjaka i očaj njihovih obitelji, kazalište nam vraća Ajlana. U utorak 8. ožujka ponovno ćemo ga sresti na sceni Teatra &TD jer on je središnji lik nove predstave "Bura", autorskog projekta glumca i redatelja Romana Nikolića. Ovog puta bit će to odrasli Ajlan, vidjet ćemo i čuti kakav bi možda bio njegov život, u kakvog bi čovjeka odrastao da svojim dječjim životom nije platio najveću moguću cijenu migrantske krize.
Odraslog Ajlana glumi Frano Mašković u predstavi "Bura" koja je nastala kao zajednička u produkcija umjetničke organizacije Arterarij, koju vodi upravo Romano Nikolić, i Teatra &TD. Posebnost ove predstave, koju je Romano Nikolić napravio u bliskoj suradnji s dramaturginjom Doroteom Šušak, jest i što se u predstavi (uz Maškovića glume Iva Kraljević i Luka Knez) pojavljuje i Semih Adigüzel. On je migrant, azilant iz Turske (Romano o njemu govori: "naš prijatelj") čovjek koji će na kazališnu scenu donijeti dokumentarno i aktivističko iskustvo vlastite borbe života u egzilu.
A dok sjedite preko puta Romana Nikolića, na prvu postaje jasno zašto tom mladom čovjeku nije dovoljno biti "samo" glumac, čak ni "samo" glumac i redatelj. Iz prvih rečenica koje izgovara postaje jasno kakvim to očima on gleda svijet koji ga okružuje u ovim nimalo lakim vremenima. On je, naime, i umjetnički direktor Arterarija, koji je možda najjednostavnije opisati kao aktivističko kazalište, o čemu Romano kaže:
– Arterarij uvijek progovara o temama marginaliziranih i neshvaćenih, o manjinama, o ljudima koji se nemaju snage izboriti sami za sebe. Arterarij je nastao 2017. godine, prva je predstava bila s Romima i o Romima, zatim smo radili prvu predstavu o azilantima, pa o zlostavljanim ženama, a u HNK Varaždin nedavno sam režirao "Pazi na prazninu" u kojoj je sudjelovao hrvatski drag queen izvođač, prvu takvu predstavu u Hrvatskoj. I sada je "Bura" druga predstava u kojoj se bavim migranskom krizom. Moja pozcija je specifična: kada sam glumac, onda ne biram teme, one preko produkcije ili redatelja izaberu mene. No u Arterariju radim teme koje nas stalno okružuju, teme o kojima treba razgovarati, pokušavam ispričati priče osoba koje nisu ispričane, a to su, po meni, teme u kojima se može dogoditi sva čarolija emocije i duše, više nego kazališnog spektakla.
Kako je nastala "Bura"?
Dramaturginja Dorotea Šušak i ja prije dvije godine počeli smo razgovarati o dječaku Ajlanu čije je tijelo pronađeno na plaži u Bodrumu. Želio sam napraviti priču o toj obitelji, o toj plaži. S čime se oni bore, o čemu bi oni govorili, zašto ih nitko nije zaštitio... Siguran sam da bi ta majka dala sto svojih života da nije izgubila svoju djecu. Siguran sam da bi taj otac, koji je ostao živ, dao sve na svijetu da ih sve vrati. Tako smo Dorotea i ja počeli pisati tekst koji se zvao "Deset metara od mora". Zanimalo nas je padne li na pamet ljudima koji i dalje ljetuju na toj plaži trenutak kada je tu nađen taj utopljeni dječak, njegov brat i još desetero mrtvih ljudi. Sjeti li se tko? Ta mi je tema jako zaokupljala pažnju, misli i emocije i nastao je tekst "Deset metara od mora"'. Tekst je neko vrijeme čekao, ali shvatio sam da mi ne da mira. Sada smo ga uzeli iznova i u tu osnovnu priču uključili i priče brojnih drugih ljudi, nevezanih za Bodrum. Najvažnije nam je pokazati da je tu na djelu europska moralna kriza, da je ona ta koja je tu učinila svoje i da su zbog toga njihovi životi izgubljeni. I ne samo njihovi, mnogi životi, i život male Medine na hrvatsko-srpskoj granici. O svemu tome govori ova predstava, ali ne na način da upire prstom u bilo koga. Želimo pokazati gdje se mi kao društvo nalazimo. A to je, da se ne lažemo, jedna jako licemjerna situacija. Koja je razlika između dječaka iz Sirije ili dječaka koji sada bježi iz Ukrajine? Zar je ta razlika samo u tome što je dječak iz Ukrajine bijelac? I to je po meni to licemjerstvo društva, naravno ne samo našeg.
Ako sam vas dobro shvatila, u centru priče nisu samo djeca već i ljudi koji traže politički azil?
Nisu samo djeca, iako se ona provlače kroz cijelu predstavu jer preko njih dolazimo do svih ostalih tragičnih i teških sudbina kojima se bavimo u predstavi. Ajlana igra Frano Mašković. Nažalost, nikada nećemo saznati kako bi taj dječak izgledao da je imao priliku odrasti, a ovo je način da mu ipak damo glas.
Zašto ste naslov promijenili u "Bura"? "Deset metara od mora" meni osobno zvuči vrlo poetski i na neki način odmah priziva u misli tu tragičnu fotografiju, malenog dječaka mrtvog na pješčanoj plaži.
Ti ljudi u Europu uglavnom idu preko mora. Ginu na moru. Bura prolazi kroz kosti, svi to znamo, svi smo je osjetili. No bura i čisti, ima taj trenutak hladnoće, ali i čistoće. I zato je naslov promijenjen u "Bura" jer kako ona uđe do kosti tako bi i smrt svakog od tih ljudi treba nama ući do kosti. Meni je ušla.
Je li teže iz pozicije redatelja raditi vlastiti tekst?
Nije mi bilo teže jer ovo nije samo moj tekst. Postojao je predložak, ali on se mijenja tijekom rada na sceni, dok smo pripremali predstavu. Nisam autor koji voli govoriti nešto u ime nekoga. Volim razgovarati s ljudima koji su to doživjeli, onima koji su prošli taj put, nosili glavu u torbi, nisu znali hoće li se uspjeti domoći neke sigurnosti... U zadnjih mjesec dana susreo sam se s vrlo različitim ljudima koji su prošli taj put. Jedan mladi doktor koji je zatražio azil kod nas mi je spomenuo: "Ja sam bio doktor prije dvije godine", a ja sam mu odgovorio: "Još ste doktor." I on to jest iako trenutačno ne može raditi kao liječnik, a baš te riječi možda i najbolje opisuju njegovu sadašnju poziciju. On je isto došao barkom, prošao situacije u kojima je mislio da neće preživjeti. Susreo sam i medicinsku sestru koja je u slobodno vrijeme, nakon dana provedenih u bolnici, išla previjati ljude, ozlijeđene imigrante prepune rana od udaraca šibljem na granicama. Kada čujem sve te priče, shvatim koliko se mi žalimo zbog svega i svačega. Ne samo da nemamo razloga za to nego zbog tih žalopojki ne uviđamo kako žive ljudi oko nas i s koliko dostojanstva prolaze kroz vlastite tragedije.
Može li kazalište promijeniti stvari oko sebe?
Ne može! Nažalost! Ali može doći do ljudskog srca brže i lakše od bilo koje kampanje, reklame, političkog utjecaja. Mi se ne bavimo politikom, bavimo se ljudima. Ali to što kazalište ne može promijeniti stvari ne znači da treba prestati pokušavati. Kada se prepustim utopiji, kažem: ako pet ljudi izađe s ove predstave, a da su stekli drugačiji odnos prema drugim ljudima, onda smo na prvom putu. Nisu moje predstave poziv na revolucije, možda su tek mali poziv na emotivnu revoluciju. I uvijek mi se čini da moji krajnji korisnici nisu ljudi u publici, nego da su to sve osobe u &TD-u i autorskom timu koje su se zbog ove predstave susreli s našim Semihom jer njima je taj susret već promijenio svijest.
Na pitanje kako vidi svoju autorsku i redateljsku budućnost u godinama koje dolaze, tj. kojim se temama želi baviti u budućnosti Romano objašnjava: – Uvijek onima iz kojih progovaraju ljudi koji nemaju mogućnost da se čuje njihov glas. Ja, naime, shvaćam da sutra ja mogu biti taj čovjek, može to biti svatko od nas. Primjerice, mislim da upravo muškarci moraju govoriti o temama koje oslikavaju položaj žena u društvu. Kod mene je princip rada uvijek isti: nešto pročitam, to me jako uznemiri i ne mogu odustati od toga. Npr., broj žena koje su tijekom prošle godine ubijene u svojim obiteljima, taj broj u meni izazove nešto što mi ne dozvoljava da okrenem stranicu i kažem: "Mene se to ne tiče".
Najvažnije nam je pokazati da je u migrantskoj krizi na djelu i europska moralna kriza, objašnjava Romano
