Miroslav Krleža, najveći hrvatski pisac 20. stoljeća, umro je prije 25 godina, 29. prosinca 1981. Istoga se dana navršava i pet godina od otvaranja Krležine rukopisne ostavštine pohranjene i po oporučnoj piščevoj želji čuvane u trezoru NSK, daleko od očiju znatiželjne javnosti punih 20 godina. Što nam danas znači Krležin opus, objavljeni i neobjavljeni? Izaziva li on i dalje kritičke i političke kontroverze, pitamo mr. Velimira Viskovića, jednog od najistaknutijih krležologa, glavoga urednika personalne enciklopedije “Krležijane” i Krležinih Sabranih djela.
– Nakon kratkotrajnog preispitivanja Krležine pozicije unutar kanona hrvatske književnosti početkom 90-ih – kaže Visković – najveći dio javnosti, bez obzira na političke sklonosti, Krležu je prihvatio kao jednu od stožernih figura hrvatske književne povijesti. Uostalom, i 90-ih, kad su mnogi istaknuti političari, poput nekoliko ministara/ ministrica kulture (da im sada ne spominjem imena jer bi ih danas bilo stid) pozivali na prevrednovanje Krležine pozicije, sam Tuđman je znao govoriti o sebi, ne bez ponosa, kao o Krležinu prijatelju, a njegov najomiljeniji ministar kulture Zlatko Vitez nije prikrivao da je krležijanac. Dakle, ni tada, unutar samog HDZ-a, prema Krleži, kao kultnoj figuri lijeve književnosti, nije postojao unison negatorski stav.
Ideološke naočale
A percipira li se Krležin opus i dalje kroz političke i ideološke naočale? Visković vidi pomake na bolje, misli da se vremenom i u nas ustalilo mišljenje kako veliki pisci ne mogu biti motreni samo kroz ideološke naočale; uostalom, svaki veliki umjetnik, ako je doista velik, nije puki propagandist neke političke ideje. Nikome ne pada na pamet u velikim kulturama da umjetničku vrijednost jednog Sartrea, Brechta, Picassa mjeri isključivo kriterijem podobnosti njihovih političkih uvjerenja. Pa i na desnici, ako se i osudi politički angažman jednog Pounda ili Hamsuna u II. svjetskom ratu, ipak im se ne može osporiti njihova umjetnička vrijednost.
Javno je zanimanje za Krležine rukopise otvorene prije pet godina posve opalo. Jesu li mediji zašutjeli jer su se razočarali nedostatkom književno i politički intrigantnijih zapisa, pitamo Viskovića.
– Medije je zanimalo uglavnom hoće li u ostavštini biti pronađeno nešto politički provokativno; recimo, nekakav tajni dnevnik u kojem bi Krleža necenzurirano progovorio o svojem bliskom prijatelju Josipu Brozu, ali i drugim likovima iz političke i kulturne povijesti koje je on u svojem burnom i dugom životu upoznao. Ili se valjda mislilo da će se pronaći neko netiskano remek-djelo koje bi potpuno promijenilo vrijednosnu hijerarhiju hrvatske književnosti. Toga nije bilo, nema nikakve skandalozne građe pa je zanimanje medija pomalo splasnulo.
Visković je s Vlahom Bogišićem i Zoranom Kravarom tri mjeseca radio na toj ostavštini. Ima u njoj, kaže, dosta neobjavljene građe o nekim hrvatskim političarima koji će biti manje zanimljivi današnjoj široj javnosti, primjerice o Trumbiću i Supilu (o kojemu je kao o svojoj trajnoj inspiraciji želio napisati roman).
– Iz svega što sam pročitao o Krleži – dodaje – iz ono nešto malo mojih kontakata s njim, iz razgovora s onima s kojima se više družio, meni je bilo jasno da o Titu neće biti nikakve “heretičke građe“. Jasno je da je Krleža bio prilično odan Brozov prijatelj, da to nije bilo samo fingirano prijateljstvo po principu ketmana o kojem je tako dojmljivo pisao Milosz govoreći o ulozi intelektualca u totalitarnom društvu. Ali, budući da je Krleža permanentno vodio dnevničke bilješke, nadao sam se da bih mogao naletjeti na neke od zapisa razgovora s Titom iz 1948. i 1949. kad je Krleža nakon raskida s Kominformom bio neprekidno u Titovoj blizini.
U Plavom vlaku
Čak je, prema iskazu koji je zabilježio Čengić, u noći nakon završetka V. kongresa KPJ, održana 1948. u znaku sukoba sa Staljinom, Krleža bio sam s Titom u vagonu Plavog vlaka kojim je Tito iz Beograda putovao u Sloveniju; očito je Tito tada tražio društvo jednog prononsiranog predratnog antistaljinista s kojim je, uostalom, zbog toga i otvorio međuratni “sukob na ljevici”. Na žalost, o tome nisam ništa našao, kao ni onaj šifrirani dnevnik vođen za vrijeme II. svjetskog rata, za koji je Vladimir Pogačić tvrdio da mu ga je Krleža pokazivao.
Je li možda nešto od toga završilo među Čengićevim papirima koje je on kao izvršitelj oporuke izuzeo iz građe pohranjene u NSK, meni nije poznato. Jasno je samo da on nešto jest izuzeo, ne samo zato što su mi to potvrdili neki svjedoci zato što što je Čengić objavio “Zapise sa Tržiča” koji striktno gledano pripadaju toj rukopisnoj ostavštini. Grafolog Željko Sabol, koji je radio na tom rukopisu, rekao mi je da tih memoarsko-dijarijskih bilješki kod Čengića ima još puno, a i sam mi je Čengić pokazivao vitrine u stanu u Draškovićevoj s Krležinim rukopisima.
Ne mislim da je Čengić mislio nešto loše, da se tom građom htio osobno okoristiti (on je to samo vjerojatno želio publicirati), ali postoji mogućnost da je jedan dio Krležine ostavštine (uključujući i nezavršenu šestu knjigu “Zastava” o kojoj je sam Krleža dosta govorio) ostao u Čengićevoj posmrtnoj ostavštini. I bilo bi dobro kad bi se to priključilo ovoj građi u NSK, uvjeren je Visković.
Krleža (ni)je zaboravljen
Obljetnicu neće obilježiti gotovo nijedna ustanova. U DHK kažu da će položiti cvijeće na grob, u HAZU samo će ga se sjednicom prisjetiti Razred za književnost, u NSK nitko... Muzej grada Zagreba, kojem pripada Memorijal Miroslava Krleže, otvorit će posjetiteljima vrata stana Krležinih, bez obzira na to što obljetnica ne pada u utorak kad se Memorijal od 10 do 17 sati može razgledati. Vesna Vrabec iz MGZ kaže da se utorkom na Gvozdu 23 nađe između pet i 150 posjetitelja. Dolaze pojedinci, studenti književnosti, umirovljenici te organizirano učenici. Profesori su zadovoljni prezentacijom Krležina doma i stvaralaštva, a MGZ se trudi promidžbenim materijalima dati što više obavijesti, pa i prirediti povremeno kazališnu predstavu (Dragan Despot odigrao je lani adaptaciju Krležina romana “Na rubu pameti”).
U borbi s Big Brotherom
– Zaboga, pitate me preteško pitanje! – uskliknuo je Visković na upit o budućnosti Krležina opusa u estradiziranom svijetu. – Big Brotheri pokazuju nam kako prosječni Hrvati ne poznaju značenje ni jednostavnih pojmova; a u Krleže je toliko nepoznatih, teških, neproničnih riječi. Ako gledate naše televizije, učinit će vam se da je stilist Neven Ciganović glavna zvijezda hrvatske kulture. Valjda će ipak uvijek postojati šačica ljudi koja će se boriti protiv takva stanja. Pozivajući se i na Krležu kao učitelja.
