Izdavačka kuća Lumen upravo je objavila roman "Ubojičin učenik", a to je prvi dio trilogije "Farseer" američke spisateljice Margaret Astrid Lindholm Ogden, koja svoja djela objavljuje pod pseudonimom Robin Hobb. O kakvim romanima je riječ, možda i najbolje objašnjava veliki kompliment koji je toj autorici izrekao legendarni autor fantasyja, slavni G. R. R. Martin kojeg cijeli svijet prepoznaje kao čovjeka koji je stvorio uzbudljiv svijet "Igre prijestolja". Upravo je on romane iz trilogije "Farseer" Robin Hobb nazvao "dijamantima u moru cirkona" te priznao kako je jedva čekao vidjeti kamo će ga odvesti ta priča.
No, u čemu je tajna fantasyja? Zašto upravo ti romani u suvremenom svijetu postaju sve popularniji i jesu li baš za sve to "'krive" televizijske serije i visokobudžetni filmovi koji su snimani po tim predlošcima? Odgovore na ta pitanje potražili smo kod Miroslave Vučić, urednice u Lumenu i Školskoj knjizi, koja u obje izdavačke kuće posebno brine o toj vrsti literature.
U čemu je, dakle, glavna tajna fantasy romana? Zašto tu literaturu sve više vole i veliki i mali čitatelji i kako je moguće da ljudi u 21. stoljeću toliko strastveno uranjaju u priče o izmišljenim svjetovima, koje su u pravilu prepune okrutnosti? Zar okrutnosti nema dovoljno u zbilji, svuda oko nas?
Ima je i previše, no u zbilji nema heroja, a mi živimo u vremenu koje treba heroje. Fantasy je zdrav bijeg od stvarnosti. Nema ničega boljeg u trenucima kada su nevolje svakidašnjice previše naporne, nepodnošljivo stresne, i kad na vlastitoj koži osjetite da više ne ide, da se više ne možete nositi sa sustavom lažnih vrijednosti koji je izrodio lažne autoritete lišene empatije. Fantasy je, zapravo, izvrsna priča o snazi i moći, snazi onih u nevolji i moći onih koji ih stavljaju u nevolju. U svijetu fantasyja rješenja su tih nevolja moguća, štoviše zajamčena je katarza. No ta rješenja nisu jednostavna i ne događaju se preko noći pa često autori posežu za magijom, a magiju svi volimo jer želimo vjerovati u vrhunaravne moći koje iščašeni i poludjeli svijet vraćaju u normalu. Ne zaboravimo, magija je uz religiju i znanost, jedan od sustava tumačenja svijeta i naše uloge u njemu. A magija je i te kako živa u fantasyju, posve je zbiljska, i bijeg u svijet jednoroga, hobita, dobrih i loših čarobnjaka, tih divnih heroja našega izmaštanog svijeta, bijeg je od nevolja ovoga našega.
Slično kao i u bajkama i basnama nekada davno, koje su također služile kao metafore kroz koje se djeci objašnjavao svijet koji ih okružuje?
Iako fantasy vuče podrijetlo iz bajki i narodnih priča, tijekom 20. stoljeća razvio se u pravi žanr, najviše zahvaljujući J. R. R. Tolkienu i serijalu "Gospodar prstenova". Glavna odrednica žanra uporaba je magije ili drugih natprirodnih elemenata kako bi se pokrenula priča ili riješio zaplet. Tako je desetljećima žanrom vladao siročić koji sazna da je sin najvećega čarobnjaka na svijetu ili čarobni prsten kojim je moguće uništiti sve zlo. Ti su romani često bili iznimno zabavni, neki su se približili i vrhovima književnosti, no odrasli su ih i zahtjevniji čitatelji smatrali, ako ne baš šund-literaturom, onda svakako neozbiljnim pričama za djecu i mlade. No, kako su pisci koji su u djetinjstvu gutali fantasy odrastali, tako je odrastao i žanr. Danas njime vladaju vrhunski autori čije su vještine odavno prešle sve granice žanra, a jedan je od glavnih znakova toga odrastanja to što magija i čarobni predmeti prestaju biti glavne odrednice, često su sporedne, a u posljednje vrijeme postaju posve nevažni elementi žanra.
Zašto je fantasy kakav piše planetarno popularni George R. R. Martin prerastao u globalni fenomen? O kakvoj je literaturi riječ?
Mnogi čitatelji ne vole ukidanje nevjerice ("suspension of disbelief") koju je zahtijevao žanr prije nego što ga je počeo pisati Martin. Naime, autori fantasyja nisu morali slijediti prirodne zakone, slijed povijesti i općenito zdravorazumske elemente koje nameće stvaran svijet. Stoga su se često mogli koristiti jeftinim trikovima kako bi spasili smjer svoje priče ili riješili zaplet. Primjerice, naš se junak suočio s previše protivnika? Nema problema! Tu je vatrena kugla kojom će ih sve spržiti. Tek kada je žanr odrastao i počeo se držati prirodnih zakonitosti, pa bile one i malo prilagođene, postao je pristupačan i prihvatljiv široj publici. Upravo je George R. R. Martin najveći majstor toga odraslog, epskog, herojskog fantasyja. Njegovi se junaci ne mogu osloniti na magiju koja će ih izvući iz nevolja, u njegovim romanima nema čarobnih prstenova...Tu su ljudi sa svim ljudskim manama i vrlinama, problemi s kojima se suočavaju tjeraju ih da se mijenjaju i postaju bolji (ili lošiji). Likovi koji to odbiju učiniti vrlo se brzo susreću s krajnjim rezultatom nemogućnosti prilagodbe – smrću. Ono malo magije koja se pojavljuje u "Pjesmi leda i vatre" ne služi rješavanju problema, magija ih donosi. Drugi koji dolaze s one strane Zida nisu čarobna vojska vilenjaka, već su to Perzijanci pred Termopilima, čiji dolazak služi kao katalizator i uzdiže na površinu sve probleme nekoć mirnoga kraljevstva. Pohlepa, zloba, egoizam, odanost, hrabrost i sve ostale mane i vrline naših junaka pokazat će se u svemu svojem sjaju, pa se možemo samo pitati: hoće li Sedam Kraljevina završiti kao Rim pred navalom barbara ili kao Grčka pred perzijskom vojskom? Hoće li se ujediniti ili će pasti i zauvijek nestati?
Mnogi upravo u njegovim djelima vide priče o povijesti, ali i politici?
Martin nije samo majstor fantasyja nego i povijesnog romana, on je zbilja pregazio granice žanra, obogatio ga, "Pjesma leda i vatre" čita se kao povijesni roman o svijetu o kojemu sasvim slučajno ne znamo ništa, no taj je svijet i te kako moguć. Cerseina mahnitost, Jaimijevo bolno odrastanje, Branov put prema mudrosti, sve nam je to poznato, sve smo to doživjeli i proživjeli u nekome blažem obliku, a svaka nas je takva katastrofa prisilila da postanemo veći i bolji ljudi. Martin piše epski, herojski fantasy. Svoj vrhunac je valjda dosegnuo u romanu "Vatra i krv", čija je radnja smještena 300 godina prije "Igre prijestolja", tj. "Pjesme leda i vatre", a prati uspon obitelji Targaryen. Zapadnim zemljama vladaju zmajevi, vatra i krv caruju na svakom koraku. Prema romanu snimljen je HBO-ov serijal "House of the Dragon", čija se premijera očekuje ove godine.
U Lumenu ste nedavno počeli objavljivati i romane koji čine trilogiju "Farseer" američke spisateljice Margaret Astrid Lindholm Ogden. U hrvatskome prijevodu Mate Marasa u Lumenu je objavljen "Ubojičin učenik", ovih dana stiže drugi dio "Kraljevski ubojica", a završetak trilogije, roman "Ubojičina potraga", najavili ste za početak ožujka. Ima li bolje preporuke za čitanje ovih romana od one Georgea R. R. Martina?
Robin Hobb je do Marasova prijevoda bila poznata samo istinskim fanovima fantasyja koji čitaju u izvorniku. Priznanje Georgea R. R. Martina priskrbilo joj je milijune čitatelja diljem svijeta, valjda joj se i nije mogao dogoditi veći blagoslov od Martinova priznanja i divljenja, a ona je potom prošle godine to priznanje dobila i u formalnom obliku nagrade World Fantasy Award za životno djelo. Ni jedno ni drugo ne treba čuditi jer je uistinu riječ o autorici koju znalci književnosti i poštovatelji ovoga žanra ubrajaju među velikane modernog fantasyja kojemu suptilnim i šokantnim prevratima udahnjuje nov život. Izdajništvo i nepravda, neodoljivi zapleti, vješti opisi i više nego zanimljivi likovi i njihove životne priče, romansa, bratski sukobi, bitke, političke intrige i magija ne ostavljaju vam ni sekundu za odmor i opuštanje u svijetu Šest Vojvodstava. Jednom kad uđete u taj svijet, ne izlazite ni lako ni s voljom. Maestralnim pripovijedanjem, vještim opisima i vrhunskom karakterizacijom Robin Hobb stvorila je kraljevstvo koje prema nekim elementima možda i nalikuje na bajku, no istodobno je toliko zbiljsko, toliko stvarno jer gotovo da možemo omirisati morsku obalu kojom haraju pljačkaši s Crvenih brodova i za sobom ostavljaju žrtve lišene svake ljudskosti, iz stranice u stranicu sve više uranjamo u kulturu življenja, ratovanja, ljubovanja i spletkarenja Jelenje Tvrđe, pa vrlo lako svijet Šest Vojvodstava, Kišne divljine i Vanjskog otočja postaje našim jer se u njemu i sâmi zrcalimo.
Može li se na temelju njezine priče objasniti da čitatelji zapravo "vjeruju" tim autorima?
Silna je snaga tog herojskog fantasyja R. Hobb, čiju priču vodi precizno, zaplete gradi majstorskim umijećem, suptilno uvlači čitatelja u taj izmaštani, a tako vjerno prikazan svijet i, što je najvažnije, ne da nam da se uljuljkamo u granicama poznatog i očekivanog, već nas maestralno iznenađuje gotovo u svakome poglavlju i čini pravim ovisnicima o toj priči o kraljevskoj kući bremenitoj nevoljama, zakulisnim dvorskim intrigama i darovitome kopiletu Fitzu, čiji se život dolaskom na dvor stubokom promijeni. Danju ga uče otmjenim manirama kraljevske obitelji, a noću umijeću savršenog umorstva. Fitz je izabran, postao je Kraljev čovjek, ubijat će za Kralja i kraljevstvo, nečujno i bez svjedoka. Ubrzo postaje ključna osoba za opstanak kraljevstva, a njegovom krvlju kola nasljedna magija loze Farseer, darovitost zvana Opsjena. Upravo je njemu suđeno stišati tu razornu oluju što hara kraljevstvom. I tako krene priča... Ni oni najzahtjevniji čitatelji neće odoljeti tom moćnom prikazu političkih spletki u sjeni prijestolja i eksplozivnom pripovijedanju. Njezinim likovima vjerujemo jer su živi, poznati, a živi su i poznati jer, pripovijedajući o njima, Robin Hobb zapravo pripovijeda o nama. Njihove čežnje i neuspjesi naše su čežnje, naši neuspjesi. U njihovim životnim pričama pronalazimo sebe i vlastiti pogled na svijet, njihovo iskustvo doživljeno na vlastitoj koži nužno utječe i na naš pogled na svijet. Njezin Vuk Noćnik pravo je pravcato remek-djelo kreacije lika, njezino možda najveće ostvarenje. I zato je ta trilogija tako životna. Prava književnost.
Koliko su popularnosti fantasyja pomogli uspješni filmovi i TV serije?
To je brak iz koristoljublja, a ja na njega gledam s najviše simpatija. Nije važno tko ili što promiče nekoga pisca i njegovo djelo, važno je kako to čini i je li posao odrađen kako treba. Dakako da filmska industrija brže dolazi do širega kruga gledatelja i da dobre filmove i televizijske serijale snimljene prema književnom predlošku gledaju i oni koji se nikada ne prime knjige i čitanja, ali to je jedna od ludih zakonitosti vremena u kojemu živimo.
Koliko je važno da mlađi čitatelji čitaju romane, a ne da samo gledaju filmove i televizijske serijale prema kojima su snimljeni?
Beskrajno je važno da mladi ljudi razvijaju kulturu čitanja, jer tako razvijaju vlastitu maštu, obogaćuju svoj rječnik. Najbolji gospodari dobre priče uče ih naratološkim vještinama, samo čitanjem dobrih priča postaje se pisac dobrih priča. Ja sam čovjek Gutenbergove galaktike, tek onda filmofil i uvijek prije gledanja filma ili televizijskog serijala snimljenog prema romanu koji volim osjećam silnu tremu. Uvijek me strah razočaranja, pa sam tako jedva prihvatila i estetiku kojom je svijet romana "Pjesma leda i vatre" kreiran u televizijskom serijalu "Igra prijestolja". Dakako, riječ je o drugome mediju, pa tako i drugim zakonitostima pripovijedanja te priče, no u osnovi je to što je televizijski serijal gledateljima ponudio gotovu sliku toga ludog Martinova svijeta, u kojoj gledatelji ne mogu i ne moraju aktivno sudjelovati, mogu je pasivno primati i diviti joj se. I to je to. Televizijski je serijal samo jedna od mnogih interpretacija "Pjesme leda i vatre". U procesu čitanja događa se nešto posve drugo, jer vi niste samo pasivni primatelj slika nego i koautor koji u svojoj glavi stvara slike, profilira likove, sâm zamišlja Daenerisine haljine i frizure, Cerseine odaje i njezino ludilo zaogrnuto majčinskom ljubavlju... U svojoj sam mašti vodila imaginarne razgovore s Tyrionom Lannisterom, i potpuno sam bila ondje, i u kupleraju i u kripti, živjela sam u tome svijetu u kojemu sam posve osvijestila da je pravda jako relativan pojam. I s likom Jona Snowa imala sam na početku televizijskog serijala mali problem jer u interpretaciji Kita Haringtona nisam baš uvijek vidjela Jonovo čisto srce kopileta i dušu anđela.
Upravo kod te vrste literature posebno je važan prijevod, po čemu je Lumen posebno poznat jer za njega rade naši najbolji prevoditelji. Nedavno je tako na police stigao i novi prijevod Tolkienova petoknjižja. Zašto ste se odlučili za novi prijevod?
Nije riječ o hiru, već o potrebi ispunjavanja zahtjeva samog autora i Zaklade J. R. R. Tolkien, koja skrbi o autorskim pravima na Tolkienovo djelo. Kad bi kojim sretnim slučajem Tolkien mogao danas pročitati "Hobita", "Silmarillion" ili pak "Gospodara prstenova" u novome hrvatskom prijevodu, napokon bi sretno uzdahnuo, jer ostvarili smo ono što je želio. Njegova remek-djela na kojima već desetljećima odrastaju generacije čitatelja diljem svijeta dobila su, zahvaljujući prevoditelju Marku Marasu, svoj prvi hrvatski prijevod dostojan izvornika. Što to zapravo znači? Poučen lošim iskustvima s prvim prijevodima "Gospodara prstenova" na nizozemski i švedski jezik (šezdesetih godina 20. stoljeća), u kojima su slobodno mijenjana imena likova i toponima, Tolkien je za prevoditelje iz cijeloga svijeta sastavio opsežan leksikon imena s objašnjenjima i prijedlozima. Od prevoditelja je zatražio da se imena prevode tako da osnova bude prijevodni jezik umjesto engleskoga. Što to konkretno znači? Tolkienov je leksikon imena često zakučast, ali počiva na jednom jednostavnom pravilu. Glavni jezik Međuzemlja, onaj kojim govore hobiti i većina drugih stanovnika, u izvorniku je engleski. Budući da u prijevodu hrvatski postaje taj opći jezik "sva imena koja nešto znače na suvremenom engleskome moraju se prema smislu prevesti na hrvatski". To je osnovno Tolkienovo pravilo.
I tako je Baggins postao Torbar?
To je odličan primjer. Prezime Baggins u svojoj osnovi ima riječ bag – vreća, torba – koju govornik engleskoga osjeća. I zato Tolkien traži da se prezime prevede u nešto što će jednako zvučati čitatelju prijevoda. Kod nas taj zahtjev ispunjava prezime Torbar. U njemačkom se prijevodu Bilbo preziva Beutlin, u španjolskom Bolson, na portugalskom je Bolseiro, a Francuzi su otišli korak dalje, pa su njegovu imenu dodali n kako bi naglasili Bilbovu dobrotu. Tako se naš Bilbo Torbar na francuskom govornom području zove Bilbon Sacquet, na slovenskom Bisagin, na nizozemskom Balings itd. Velike kulture odavno su prevele Tolkienovo petoknjižje prema uputama samog autora, mi kasnimo sa svime, pa i s pravim hrvatskim prijevodom.
Isto vrijedi za geografska imena. Kod nekih imena prijevod se dodatno komplicira kad u igru ulazi stariji jezik s kojega je to ime prevedeno na opći jezik Međuzemlja. Zanimljiv primjer je rijeka koja teče uz Kotar, a u izvorniku se zove Brandywine, a Markovo je rješenje: Bevanda. Ispunjava i uvjet smisla i uvjet zvuka, a ako se izgovara kao na sjevernom Jadranu, čak je i naglasak na istome mjestu kao u vilinskoj riječi. Postoje imena kod kojih je trebalo uzeti u obzir njihovo značenje u engleskoj kulturi i povijesti i izraziti ih tako da hrvatski čitatelj ima sličan dojam kao engleski. Najbolji je primjer hobitska zemlja koja se u izvorniku zove Shire. Kao pojam, shire je najstariji oblik teritorijalne podjele u Engleskoj. Međutim, već su ga davno zamijenili drugi izrazi i danas je u Engleskoj prisutan samo u složenicama (npr. Yorkshire). Najstarija hrvatska upravna podjela je ona na županije. Ali županija je i dalje vrlo živa riječ i ne bi ostavila potreban dojam starine. S druge strane, kotar je imao sličnu sudbinu kao shire – nestao je iz službene uporabe i ostao okamenjen samo u nekim nazivima (Gorski kotar, Ravni kotari). Zato hobiti žive u Kotaru.
Koliko se novi prijevod razlikuje od starog? I što kažu čitatelji?
Markov prethodnik Zlatko Crnković postupao je hirovito s osobnim i geografskim imenima, neka je prevodio prema autorovim uputama, neka po vlastitu nahođenju, a neka je ostavljao na engleskome. Naravno, nekima se bilo teško naviknuti na taj novi prijevod, a baš zato svim fanovima Tolkiena koje zanimaju Tolkienove upute za prijevod geografskih i osobnih imena preporučujem da na internetu potraže "Guide to Nomenclature of the Lord of the Rings", a najbolji način za istraživanje pojedinačnih imena je mrežna stranica tolkiengateway.net na kojoj članci u formatu Wikipedije sadržavaju etimološku natuknicu za svako Tolkienovo ime. Marasov prijevod dokazuje prevoditeljevo pomno izučavanje Tolkienovih uputa i razumijevanju njegova izmaštanoga svijeta, ali i duboku uronjenost u bogatstvo hrvatskog jezika i hrvatsku prevoditeljsku tradiciju. Ti prijevodi doista zvuče kao da je Tolkien pisao na hrvatskome, kao što oni u Francuskoj zvuče kao da je pisao na francuskome, ili oni u Njemačkoj kao da je veliki književnik pisao na njemačkom jeziku. Ovim prijevodom i Lumenovim projektom hrvatsko se nakladništvo vinulo u obitelj civiliziranih zemalja koje su to već davno učinile.
No, kada je o fantasyju riječ ono što najviše nedostaje novim generacijama čitatelja nova su izdanja romana o najpoznatijem čarobnjaku svih vremena. Kad možemo očekivati Harryja Pottera, jer odavno su odrasli novi potencijalni čitatelji, a knjiga nema ni za lijek? Ili se po internetskim stranicama prodaju za poprilično nezamislive svote?
Nadam se, uskoro!
