Loše izvedena fabularizacija uslijed nemotivirana napuštanja glavna
pripovjednog toka i uvođenja niza sporednih i nevažnih epizoda,
slabosti u tehnici pripovijedanja (umjesto deskripcije događaja Budak
uvodi preopširan i predug dijalog), didaktičnost bez uporišta u razvoju
događaja, površnost i neuvjerljivost u prikazu likova, njihovih misli i
postupaka konačni efekt: roman u kojem se previše osjeća autorov
ratio, a premalo intenzivna inspiracija, roman s loše ispričanom pričom
i neuvjerljivom porukom".
Zamračeno razdoblje
Kad je napisana ta negativna kritika romana "Na vulkanima" književnika
i visokog ustaškog dužnosnika Mile Budaka? Da je to pitanje nagradno,
zacijelo bi se nagrade malo tko, ako uopće itko, domogao. Jer, tako
intoniranu recenziju knjige jednog od najutjecajnijih političara u NDH
"prirodno" bi bilo smjestiti u vrijeme nakon sloma ustaške vladavine, u
vrijeme rigidne komunističke ideološke kritike. Ipak, činjenice govore
posve suprotno: prikaz je napisao književnik i kritičar Ivan Katušić,
tiskan je u glasilu pod nadzorom ustaške vlasti "Hrvatskom narodu"
(istom u kojem je Budakov roman objavljivan u 120 nastavaka), i to
1942. godine!
To je samo jedan od mnogobrojnih malo očekivanih, kontroverznih, nimalo
crno-bijelih podataka koji ispunjavaju petstotinjak stranica opsežne
knjige dr. Ivice Matičevića "Prostor slobode" (izd. Matica hrvatska,
gl. ur. Jelena Hekman). Podnaslov je knjige "Književna kritika u
zagrebačkoj periodici 19411945", čime se izravno upućuje na sadržaj
knjige. A taj je neodoljivo intrigantan i izazovan jer se bavi dosad
zamračenim razdobljem hrvatske kulture.
U doba komunizma to je bila jedna od najstrože zabranjenih tema
(potkraj toga režima hrabro ju je načeo književni teoretičar i
povjesničar, krležolog Stanko Lasić), a nakon hrvatskoga državnog
osamostaljenja i demokratskih društvenih promjena opet je nekako ostala
na rubu istraživačkog zanimanja (osim u radovima književnoga
povjesničara akademika Dubravka Jelčića i neumornoga proučavatelja
hrvatske književne baštine i suvremenosti Branimira Donata).
Dr. Ivica Matičević učinio je velik korak naprijed u odnosu na
prethodnike. Njegovo je istraživanje po mnogo čemu pionirsko jer je
prvo koje sustavno i obuhvatno istražuje izvornu građu objavljenu u
sedam onodobnih zagrebačkih periodičnih publikacija "Književnom
tjedniku", "Plavoj reviji", "Plugu", "Hrvatskoj reviji", "Viencu",
"Spremnosti" i "Hrvatskom narodu".
Nasuprot dojmu, koji se dosad mogao steći iz udžbenika, čitanki,
književnopovijesnih pregleda: da je književnost (pa i književna
kritika) u četiri godine postojanja NDH "tabula rasa", da se nije
događalo gotovo ništa, da je prekinut kontinuitet književnog i
kritičkog stvaralaštva, Matičevićevo istraživanje pokazuje bujnost
književnoga života.
U to ratno vrijeme muze još jednom nisu šutjele: Hrvatski bibliografski
izdavalački zavod dr. Mate Ujevića tiskao je kapitalna izdanja (od
sabranih djela klasika do Hrvatske enciklopedije), objavljivane su nove
knjige starijih i mlađih autora, izlazili su brojni dnevnici, tjednici
i druga periodika, a književna je kritika marno ocjenjivala i noviju
produkciju i starija djela...
Dakako, ideološki je plašt zaogrtao većinu objavljenog: književnost je
(i) po ustaškim načelima, kao što je uostalom bivalo s njom i prije i
poslije tog mračnog povijesnog vremena, dobila izvanknjiževnu ulogu,
ovaj put čuvarice i promicateljice nacionalnoga duha. Pa, ipak, pod tom
"ljuskom", kako je naziva Matičević, "jezgra" je u većini slučajeva
umjela opstati živom i čitavom, što znači da je i književna kritika,
ideološkoj stezi usprkos, uglavnom uspijevala zadržati estetske
kriterije.
Zato je i bilo moguće da se, čak i u listovima čije su prve stranice
glorificirale poglavnika Antu Pavelića i njegove političke i vojne
poteze, na stranicama namijenjenima kulturi pojavi negativna kritika
djela ustaškoga ministra Budaka ili da se objave pohvalne ocjene opusa
politički izrazito lijevo orijentiranih pisaca (npr. Miroslava Krleže,
Augusta Cesarca) ili onih koji su prešli k partizanima (npr. Vladimira
Nazora, Ivana Gorana Kovačića).
Pohvale Nazoru
U "Hrvatskom tjedniku", primjerice, redovito je kritičke prikaze
objavljivao Ivan Goran Kovačić: ističu se oni posvećeni novelistici
Vjekoslava Kaleba (tada zaposlenika Ureda za jezik u Zagrebu, a poslije
priključivanja antifašističkoj borbi člana Kulturno-umjetničkog odjela
ZAVNOH-a) i "Intimnom Nazoru" (što je naslov članka u kojem Goran veli:
"Teško je pisati nepristrano o dobru znancu, a još teže o prijatelju,
koji sam za sebe kaže, da je starac, a ne voli društvo staraca, i ni
časa nije vašoj mladosti uza nj dosadno, već naprotiv uvijek
zanimljivo, zabavno, veselo i drago"). O Nazoru su i drugi pisali laude
kao o nacionalnome bardu, sve do njegova odlaska u partizane (ali i
tada su, očito dobro obaviješteni o kulturnim zbivanjima "s druge
strane", recenzirali novu produkciju staroga pjesnika, npr. njegove
"Pjesme partizanke").
Krležu su pak (u skladu s nastojanjima ustaške politike da ga pridobije
na svoju stranu) mnogi kritičari hvalili. Marko Čović je tvrdio: "Nitko
ne može poreći hrvatstvo jednom velikome piscu koji je, pored svih
svojih utjecaja, kojih je danas negativna strana sasvim iščezla,
pronašao u svojim Baladama Petrice Krempuha jednu jedinu svietlu luč
hrvatske politike u osobi Oca Domovine dra Ante Starčevića", te se još
i upitao: "A zašto Krleža protiv Budaka? Zar njih dvojica ne mogu i ne
moraju zajedno?!".
Je li Nazor napisao himnu Paveliću
Prije 20-ak godina u književnim se krugovima proširio glas da je Nazor u “Književnom tjedniku” objavio himničku pjesmu Anti Paveliću, u čast nove države i njezina vođe. Glasove o tajanstvenoj pjesmi, piše Matičević, podgrijavala je činjenica da se ni nakon 1990. do kompleta tjednika nije moglo doći čak ni u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. Sredinom 90-ih ipak je “slučajno” u spremištima NSK pronađen jedan komplet koji je bio “slučajno” pohranjen na pogrešnu policu! Fantomski cenzor djelovao je očito i poslije pada komunizma. Uglavnom, otkriveno je da Nazorove himne Paveliću nema na stranicama nijednoga broja.
Sudbina 'loših ustaša'
Glavni urednik “Spremnosti” novinar Tias Mortigjija mogao bi se, piše Matičević, nazvati “lošim ustašom” jer je, unatoč ustaškim smjernicama i službenim stavovima, u svom listu izborio prostor slobode za intelektualni rad. To ga, međutim, nije spasilo od robije nakon Drugog svjetskog rata. Glavni urednik “Pluga” Milivoj Karamarko bio je pak ustaški dužnosnik, stožernik Ustaškog sveučilišnog stožera i čuvar ideološkog ćudoređa u svom listu. Ni njemu to nije mnogo pomoglo. Ustaške su ga vlasti likvidirale kao pristašu puča Lorković – Vokić potkraj 1944. iako je istraga pokazala da je pogrešno optužen.
