Sramežljivo, pa i, bez obzira na pandemiju, puno skromnije od naših očekivanja, riječki EPK ipak se kreće. U sklopu njihova programa Dopolavoro u prostoru DeltaLaba otvorena je sjajna izložba međunarodno slavnog umjetnika Igora Eškinje “Sanjaju li biljke sutrašnjicu?”. Znalci pogađaju, naslovom parafrazira knjigu Philipa K. Dicka “Sanjaju li androidi električne ovce?” po kojoj je snimljen “Blade Runner”, što ukazuje na distopijski moment koji Rijeka ostavlja štihom propalih industrijskih postrojenja.
No to je samo polazna točka. On izložbom tematizira biljni svijet koji nastanjuje postindustrijske prostore grada izuzetno važne za stvaranje njegova identiteta. Kao okvir mu je poslužilo šest kvartova (Hartera, kontejnerski terminal Brajdica, Delta, Lukobran, kvart Benčić i Industrijska ulica) u kojima je tri godine sa znanstvenicima iz Prirodoslovnog muzeja Rijeke proučavao samoniklo bilje čije je uzorke potom prenio na izložene tapete. Prikaz je to fascinacije snagom i vitalnošću prirodnog svijeta koji je bio sasvim eliminiran iz tih umjetnih krajolika koje je čovjek stvorio prije 150 godina, a koje, otkako se oni zadnjih nekoliko desetljeća ne koriste, divlje bilje i korov ponovno preuzimaju i u njima vode svoj život.
– Važno mi je bilo upoznati se s tim paralelnim svijetom koji postoji analogno s našim postojanjem i kroz te uzorke napraviti rad koji problematizira lokalnu priču, ali ima i širi međunarodni kontekst u smislu antropocena koji je čovjek stvorio, a ne može ga kontrolirati; koji propituje ne samo pitanje industrije, radnih mjesta, politike i ekonomije u Rijeci nego općenito koja je tu pozicija čovjeka. I odgovorio sam si da je pozicija čovjeka naspram prirode nikakva. Priroda je toliko snažna da mi u njoj samo egzistiramo. Te biljke omogućavaju život nama, one stvaraju svijet u kojem živimo. Mi se oslanjamo na njih, a ne one na nas – govori Igor Eškinja kojem je u upoznavanju bilja iznimno pomogao biolog i znanstvenik dr. sc. Boštjan Surina.
– Kada sam krenuo u ovo, o biljkama nisam znao apsolutno ništa. Ali nakon svega, i nakon postavljanja izložbe, i dalje znam da o biljkama ništa ne znam. One su svemir za sebe. No bilo je iznimno zabavno i poučno, kroz to vrijeme identificirali smo biljke po kvartovima, upoznali su me s autohtonim biljkama koje u nekim dijelovima grada žive, a u drugima ih nema. Izdvojili smo egzotične biljke koje su došle u Rijeku slučajno, brodovima i kontejnerima iz Amerike, Azije, Brazila... Saznao sam da se zna dogoditi da dođu brodom, niknu u ambijentu luke i, nakon što procvatu, s obzirom na to da kod nas nema specifične vrste kukaca koja ih oprašuje i klima je drugačija, ne mogu se više razmnožavati i žive samo jednu sezonu. Uočio sam kod biljaka dinamiku sličnu društvenim dinamikama pa tako postoje biljke koje osvajaju prostor, biljke oportunisti koje žive na drugim biljkama, biljke koje su izuzetno brze u razmnožavanju, ali kratko traju, biljke migranti koje zaposjedaju neki prostor da bi kasnije došle druge vrste. Začudan je i kuriozitet da među autohtonim biljkama u Primorju ne postoji nijedna biljka koja ima crveni cvijet jer tu ne postoji nijedan kukac koji u svojem spektru vidi crvenu boju. Na koncu sam za svaki dio grada birao biljke specifične baš za taj dio i prenio ih u likovni jezik – kaže Eškinja.
Forma tapeta nije izabrana slučajno. Njihova popularnost u uređenju interijera u 19. st. vremenski se podudara s industrijskom eksplozijom koja je stvorila Rijeku, a i sama repetitivna produkcija tapeta anticipirala je serijsku proizvodnju, dakle sve ono što će tvornice kasnije usavršiti.
– Kroz povijest tapete su imale motive vezane uz bogatstvo i blagostanje ili uzorke egzotičnih biljaka i spektakularnih cvjetova, a moja subverzija je da kao motiv koristim korov. Ovdje se radi o nekoj vrsti samoorganiziranog života u ambijentu koji je u biti izuzetno neprirodan – kaže Eškinja čiji rad propituje i potrebu novih okvira razvoja Rijeke sada kada industrije više nema. Koji je to put i okvir, kaže, teško mu je govoriti, ali kao Riječanin smatra da bi Rijeka i dalje trebala imati industriju, ali industriju za 21. stoljeće.
– Ono što je stvaralo grad bilo je avangardno u 19. stoljeću i, kada bismo povukli paralelu s današnjicom, jasno je da je danas na snazi drugačija vrsta sofisticiranije industrije i znanja. Proizvodnja i prisustvo u globalnom svijetu Rijeku su prije 150 godina učinili gradom, a danas je to postalo naš osnovni problem. Nije pitanje proizvodimo li ovo ili ono nego sudjelujemo li u svijetu u kojem živimo ili ne. A mi trenutačno ne sudjelujemo – zaključuje Igor Eškinja.
