Mladi zagrebački gitaristički genij Zlatko Josip Grgić sprema se za veliku američku turneju, a svi koji nešto znaju o ovom virtuozu očekuju da će Sjedinjene Države s lakoćom i osvojiti. Zovu ga "Torresov šaptač", ne bez razloga, jer s takvim umijećem i emocijom izvodi djela Antonija de Torresa da je masovno osvojio španjolsku i kritiku i publiku, ali i konzervatore jer on je jedini gitarist kojem je dopušteno svirati na glasovitoj Torresovoj gitari koju je sam autor nazvao "Nepobjediva".
No prije nego što pomiluje istančana američka uha, Zlatko Grgić još će jednom svojim umijećem počasiti domaću, zagrebačku publiku. No, krenimo redom...
Uskoro ćete se predstaviti na američkom tržištu glazbenom turnejom. Kako je uopće došlo do te turneje?
Objavio sam na YouTubeu Bachovu Chaconnu uz pratnju komornog orkestra prema obradi Bachove Chaconne od F. Mendelssohna za violinu i klavir. To je bila prva izvedba Bachove Chaconne za gitaru i komorni orkestar u svijetu. Nakon toga je stigao mail GSI-a iz Los Angelesa od najveće svjetske gitarističke platforme u kojem je pisalo: "Svi ovdje mislimo da je ovo jedinstven i veoma važan projekt za gitaristički svijet. Želimo organizirati koncerte po Americi."
Osim Chaconne, snimio sam osam španjolskih kompozicija za gitaru i komorni orkestar. To su djela I. Albeniza: Sevilla, Cordoba, Mallorca, Cadiz i Granada, potom Andaluza velikog španjolskog kompozitora E. Granadosa, Serenata Espanola kompozitora J. Malatsa i El cant dels ocells, katalonska narodna. Ovaj španjolski program dopao se posebno Amerikancima i on će biti na koncertnom programu na turneji po Americi.
Gdje ćete sve svirati, u kojim gradovima i na kakvim mjestima? Jesu li to isključivo samostalni koncerti?
Ovo su moji cjelovečernji koncerti uz pratnju komornog orkestra. Turneja počinje u Los Angelesu, San Franciscu, uglavnom zapadna obala. Planiraju se u drugoj fazi New York i istočna obala.
Kakav ćete repertoar ponuditi Americi?
U Americi sviram program pod nazivom "Večer španjolske glazbe – glazbeno putovanje kroz Španjolsku i španjolske gradove". To su djela velikana španjolske glazbe Albeniza, Granadosa, Malata, Manuela de Falle... To su obrade za gitaru i komorni orkestar koje će prvi puta biti izvedene na toj turneji po Americi. Na programu koncerta "Večer španjolske glazbe" nalazi se i El cant dels ocells, katalonska narodna pjesma koju je obradio i često izvodio na koncertima veliki čelist Pablo Casals. Kompozicija je posvećena miru u svijetu, jer kao što se i ptice (lastavice, u Dubrovniku čiope...) na nebu javljaju peace, peace, peace... tako se i u ovoj kompoziciji osjeća taj vapaj za mirom kojem danas svi moramo težiti, cijeli svijet. Prije nekoliko dana snimali smo video u Raklju pokraj Pule upravo s tom antiratnom kompozicijom. Amerikanci će plasirati video na svojoj platformi, a time ne samo propagirati mene i moj rad, već i prekrasnu hrvatsku obalu Jadranskog mora.
Sredinom srpnja u sklopu Večeri na Griču, u atriju Galerije Klovićevi dvori, održat ćete koncert pod nazivom Glazbeno putovanje kroz Španjolsku i španjolske gradove... Zašto je španjolska glazba vaš primarni izbor?
Puno sam putovao po Španjolskoj, posebno sam često odlazio u Barcelonu. Upoznao sam se s mnogim flamenco glazbenicima, a i zavolio sam gitaristički repertoar. Želio bih tu emociju prenijeti publici na koncertu 13. srpnja u Zagrebu u Klovićevim dvorima. To je ujedno moj prvi veliki samostalni koncert u Zagrebu koji i sam jedva čekam, a publici u svom gradu dat ću maksimum. Ta romantična atmosfera pod vedrim nebom i zvijezdama inspiriraju me da pružim maksimalne emocije svirajući koncert koji se ne zaboravlja. Na neki način premijera onoga što sam pripremio za Ameriku, ali i Kinu i Japan koji su uskoro u planu, možda već za sljedeću godinu.
Kako je došlo do toga da španjolske vlasti jedino vama za potrebe koncerata dopuštaju sviranje na glasovitoj gitari Antonija de Torresa koju je sam Torres nazvao "La invencible" ("Nepobjediva"), jedinoj gitari koja je uvrštena u nacionalna blaga Španjolske?
Dana 31. ožujka 2019. održao sam koncert u kripti crkve sv. Petra u Beču na Torresovoj gitari "La invencible", koju je sam Antonio de Torres nazvao "Nepobjediva", i to je bilo prvi puta da je gitara napustila Španjolsku. Za to je bila potrebna posebna dozvola španjolskog ministarstva kulture jer je ta gitara proglašena nacionalnim blagom Španjolske, kao jedina gitara. Tada, u španjolskoj ambasadi u Beču, u razgovoru s atašeom za kulturu, zahvaljeno mi je što u gradu glazbenih velikana Mozarta, Haydna, Straussa... sviram španjolske kompozitore i to na španjolskom nacionalnom blagu, gitari "La invencible".
Što osjećate dok svirate Torresovu gitaru? Postoji li možda mrvica straha da se gitari nešto ne dogodi s obzirom na to da je iz 1890. godine?
Gitaru na kojoj sviram izradio je najveći graditelj gitara Antonio de Torres 1890. godine. To je poseban instrument koji me vodi interpretacijom i pomaže mi u izražajnosti koju želim postići. Gitaru je restaurirao talijanski restaurator i graditelj gitara Gabriele Lodi, koji održava instrumente u Muzeju violina u Cremoni. Na gitari su crijevnate žice i instrument je vraćen u originalno stanje, tako da danas možemo čuti zvuk onog vremena. Za gitaru je najvažnija vlažnost i o tome treba voditi brigu. Sviranje je poželjno jer se tako održava tonska kvaliteta instrumenta.
Ima li ta gitara poseban zvuk, akustiku, emociju...?
Jedan sam od rijetkih u svijetu koji svira na gitari s crvenim žicama bez noktiju. Taj dugi kontakt sa žicama i prstima desne ruke (apoyando) omogućava mi kontakt s cijelim instrumentom i njegovim magičnim bojama, a prsti lijeve ruke i vibrato samo pojačavaju tu izražajnost.
U Španjolskoj vas zovu "Torresov šaptač". To znači da ste velika zvijezda u toj zemlji...
Prilikom jednog boravka u Barceloni svirao sam na Torresovoj gitari "La invencible". To je bilo u jednoj vili, glazbenom studiju ispod samostana Montserrat poznatom po pojavljivanju Crne djevice Marije. Tamo su svirali svi najveći gitaristi, Paco de Lucía, Vincente Amigo, Tomatito... Svirao sam kompoziciju na Torresovoj gitari i u jednom je trenutku supruga vlasnika studija Solera Flamenca zaplakala i prostorijom se začuo šapat – "Torres Whisperer".
Koja je vaša glavna gitara i ima li ona svoju povijest?
U ovom trenutku obožavam dvije gitare, Torresovu iz 1890. i gitaru Santosa Hernandeza iz 1924. godine. Tu gitaru donosi iz Madrida 1924. veliki španjolski gitarist Miguel Llobet, učenik Francisca Tarrege, otac španjolske i svjetske gitare, svojoj učenici u Beč Luisi Walker, koja podučava prof. Lea Witoszynskog. Ona tu gitaru predaje svom učeniku Witoszynskom, a on svom učeniku, mom ocu Hrvoju Grgiću. Ta gitara predstavlja materijalizaciju povijesne tradicije i međusobnog utjecaja dviju gitarističkih škola – bečke i španjolske.
S gitarom ste od pete godine života, kako to da ste tako rano otkrili "ljubav svog života"? Je li otac zaslužan za to?
U gitaru sam se zaljubio kad sam upoznao Tommyja Emmanuela. Moj je otac radio nekoliko koncerata za Tommyja u Hrvatskoj i veliki koncert u Musikvereinu u Beču odmah poslije Novogodišnjeg koncerta. Tada sam imao samo pet godina. Nikad neću zaboraviti kako sam tada, kao jako mali, na zadnjem sjedalu u autu sviruckao dok je tata točio benzin, a veliki gitarist Leo Witoszynski rekao sa suvozačeva sjedala mojoj majci: "Bit će gitarist od Zlatka."
Tko je još utjecao na vas u tim formativnim godinama?
Kao što sam rekao, u ranim godinama oduševio sam se Tommyjem Emmanuelom i Leom Witoszynskim. Sada uglavnom slušam stare snimke. To su klavirist Rubinstein i violinist Kogan, a od novijih klaviristica Helene Grimaud. Svakodnevni rad s ocem jako mi je važan, koncerti te kontakt s publikom.
Niste nikada poželjeli skrenuti u modernije vode, svirati rock, blues ili barem jazz? Odete li kad na neki takav koncert?
Volim poslušati popularnu glazbu. Glazbu koju slušam duboko proživljavam i za to treba imati vremena. Duboko sam u fokusu ovoga što radim i ne ostaje mi puno vremena za nešto drugo. Još kao jako mlad slušao sam Chaconnu i zaljubio se u nju. Cijelo vrijeme htio sam joj dati romantične elemente i u razgovoru s ocem, koji je magistrirao na Bachovoj glazbi za lutnju i izvodljivosti tih djela na klasičnoj gitari, saznao sam za Mendelssohnovu klavirsku pratnju Bachove Chaconne za violinu. To je bio put prema ideji kojoj sam težio. Vremenski odmak od 100 godina između Bacha i Mendelssohna dao je upravo tu romantičarsku energiju kojoj sam godinama težio. Prof. Danijel Legin obradio je klavirsku pratnju za komorni orkestar, a moj je otac dionicu solo violine obradio za gitaru. To je prva izvedba Bachove Chaconne za gitaru i komorni ansambl u svijetu. Velike stvari i djela su nam nadohvat ruke, samo se treba prepustiti viziji i tom neobjašnjivom trenutku spoznaje koji se ne može naučiti. U današnje vrijeme čini nam se da sve znamo, uz internet, YouTube..., a zapravo o samoj biti ne znamo puno. Možemo se samo prepustiti osjećajima, a to nam danas nedostaje. Te spoznaje koje nastaju u trenutku i koje nas dovode do bîti su neobjašnjive. Nikola Tesla objašnjava da je šetajući parkom i recitirajući Goethea shvatio funkcioniranje izmjeničnog elektromotora.
Odsvirate li na gitari nekad nešto od popularne glazbe, recimo neki Hendrixov solo? I koliko je to sviranje (ne)zahtjevno iz kuta jednog klasičara?
Jimi Hendrix je genij, sigurno jedan od najvećih, a možda i najveći. Tako treba svirati instrument, njegove su interpretacije kontakt s univerzumom.
Jeste li se okušali kao autor ili isključivo kao interpretator?
Za sada me potpuno zaokuplja reproduktivnost s elementima vlastitih ideja. Autorstvo možda jednog dana, možda... Velika mi je inspiracija bilo snimanje videa Bachove Chaconne u dvorcu u Brežicama. Video je snimljen u prekrasnoj Viteškoj dvorani u kojoj dominiraju motivi četiri elementa – zemlja, zrak, voda, vatra. Cijeli ambijent, kao i glazba, pridonose nastajanju "Quinta esentia" koja proizlazi kod čovjeka ako postoji harmonija četiri elementa – tijelo, razum, svijest, osjećaji, a danas je potrebno svima, cijelom svijetu. Dvorac Brežice impozantna je renesansna građevina u kojoj posjetitelji imaju priliku upoznati bogatu povijest posavskog kraja od prapovijesti do danas te posjetiti Vitešku dvoranu koju ispunjavaju inspirativne freske. Viteška dvorana obnovljena je 2011. godine i jedinstveni je primjer baroknog svjetovnog zidnog slikarstva u Sloveniji.
Imate li još hobija ili ste vezani isključivo za glazbu?
Veliki hobi su mi automobili. Volim čuti te specifičnosti i nijanse zvuka motora – jesu li svi cilindri usklađeni... Klasika i automobili, evo ipak sam u nekom dijelu zaplovio modernim vodama putem svog hobija, haha.
