Kada sam nedavno nekoliko dana proveo u litavskom Kaunasu, gradu koji je uz Novi Sad i Esch iz Luksemburga europska prijestolnica kulture, u njemu se vodila bespoštedna borba između dva košarkaška kluba za ulazak u finale državnog prvenstva. Jedan je od tih klubova i kod nas više nego poznati Žalgiris iz Kaunasa, koji igra u novoj, modernoj dvorani, malo izmaknutoj iz najužeg centra grada, a drugi Lietkabelis, čiji je trener, srpski košarkaški stručnjak Nenad Čanak, rođen u Zagrebu 1976. godine. Iako se posvuda po Kaunasu mogu vidjeti Žalgirisovi dresovi i fanovi, posebno po brojnim pivnicama, u kojima craft pivo stoji pet, a ono industrijsko tri eura, taj klub – koji je čak dvadeset i tri puta bio prvak Litve – ove godine nije izborio ni finale, u kojem je u lipnju Rytas uvjerljivo pobijedio Lietkabelis s čak četiri pobjede prema jednom porazu.
Prestižna titula europske prijestolnice kulture očito nije donijela sreću navijačima Žalgirisa, koji je proteklih jedanaest godina zaredom bio neupitan litavski košarkaški prvak. Ali Kaunasu je ipak donijela dodatnu međunarodnu prepoznatljivost, brojne masovne spektakle na doista spektakularnom ušću rijeke Neris u Nemunas, obnovljene modernističke zgrade, po kojima je drugi po veličini litavski grad odavno poznat, ali i izložbe kojima se ne mogu pohvaliti ni mnogo veći gradovi. Tu su retrospektiva Marine Abramović (za koju mnogi misle da je iz Rusije), izložba Yoko Ono s ljesovima iz kojih raste drveće, smještena u predvorje jedne banke, ili pak više nego atraktivna izložba južnoafričkoga svestranog umjetnika židovskog podrijetla Williama Kentridgea. Iako njegova obitelj potječe iz Litve, dosad ju je izbjegavao, ne želeći se osobno suočiti s mračnim stranama obiteljske povijesti, kad je ta zemlja bila zemlja terora za svoje brojne židovske građane, pa tako i za Kentridgeove pretke.
Tužna litavska povijest
Kentridge je svoju multimedijalnu izložbu (cijenjen je i kao autor animiranih filmova) postavio u Nacionalnom muzeju likovne umjetnosti nazvanom po avangardnom litavskom slikaru M. K. Čiurlionisu, a središnja mu je instalacija postavljena u amfiteatar muzeja, gdje je likovno spojio južnoafričku savanu s kaunaskim židovskim karakterističnim grobljem. Tu je potresnu instalaciju obogatio višeglasnom skladbom Philipa Millera koju zajedno izvode litavski i afrički zborski pjevači. Instalacija ima snažnu duhovnu dimenziju povezujući kontinente, ali i tužne ljudske sudbine, kako u doba nacizma, tako i u vrijeme aparthejda, protiv kojeg su se borili i Kentridgeovi roditelji pravnici. Za boravka u Kaunasu Kentridge je govorio o tužnoj litavskoj povijesti, koja je zapravo povijest neslobode jer litavska je samostalnost stalno bila gažena, bilo Staljinovim, bilo Hitlerovim čizmama.
Ovih tjedana u impozantnoj zgradi negdašnje pošte, koja je trenutačno u prilično derutnom stanju, publika može vidjeti i zanimljivu izložbu "1972.: proboj kroz zid", kojom se evociraju litavske sedamdesete godine prošlog stoljeća, kada je nakon sovjetske intervencije u čehoslovačkom Pragu u baltičkim državama, koje su bile dio sovjetskog imperija, došlo do političkog opuštanja. Otvarani su prvi diskoklubovi, počela se slušati zapadnjačka glazba, u modu su ušli krojevi sa zapadnoeuropskih modnih pista...
No, kada se kaunaski tinejdžer Romas Kalanta, koji je volio svirati gitaru, spalio u parku u središtu grada, uz veliki drvored lipa, koji je 1977. godine postao prva pješačka zona u SSSR-u, i to prosvjedujući protiv sovjetskih vlasti, procesi normalizacije svakodnevnog života nakratko su stali. No, zbog Kalantove žrtve organizirane su velike demonstracije, nosili su se transparenti protiv Moskve i vlast je postala opreznija prema litavskim nacionalnim osjećajima. A ti su osjećaji uvijek bili snažni jer je Litva svojedobno europskoj povijesti dala dinastiju Jagelovića te je bila značajan faktor u borbama za prevlast između Poljske, Švedske, Rusije i drugih europskih sila onoga doba. I Napoleon je, uostalom, u svom neuspješnom i neopreznom pohodu na Rusiju dva puta morao prijeći rijeku Nemunas nedaleko od Kaunasa. Litva je svoju državnost imala najranije od triju baltičkih država te je i u aktualnim sukobima zbog ruske agresije na Ukrajinu prema Putinu zauzela krajnje nepokoran stav. Tako je ovih dana i službeno, odlukom parlamenta, zabranila uvoz ruskog plina, premda ga je prestala uvoziti još u travnju, te time otišla korak dalje od svih zemalja članica Europske unije.
Nema ratne psihoze
U svim dokumentima Kaunasa kao europske prijestolnice kulture stoji i povijesni poklič "Slava Ukrajini" ili oznaka "Solidarni s Ukrajinom". Novinari iz cijele Europe koji su posjetili EPK Kaunas vođeni su u posjet ukrajinskim izbjeglicama, smještenim u stanovima u samom središtu grada.
I na velikom spektaklu na simboličnom ušću dviju rijeka, gdje je u blizini misu držao i papa Ivan Pavao II., nastupila je i ukrajinska pjevačica Jamala, pobjednica Eurovizije iz 2016. godine. Pjevala je tu istu pobjedničku pjesmu "1944" u kojoj se otvoreno progovara o ruskom protjerivanju Tatara s Krima, što je prije šest godina izazvalo ogorčene reakcije ruskih političara i medija. Čak je zahtijevano i njezino izbacivanje s Eurovizije. Ali Jamala nije ustuknula 2016., a nije ni sada kada je ruski vojni stroj načeo ne samo europski nego i svjetski mir.
Litva je nesebično primila izbjeglice iz Ukrajine, kojih u zemlji ima više od 50.000, što je pristojan broj za zemlju od 2,9 milijuna stanovnika. I to još zemlju koja je geostrateški nezgodno uglavljena između Lukašenkove Bjelorusije i ruskoga Kalinjingrada, enklave koja ima nuklearno oružje i oko koje se ovih dana vode bjesomučne polemike između ruskih i litavskih političara. Litva je ograničila željeznički promet roba iz Bjelorusije preko svojeg teritorija do Kalinjingrada, što je izazvalo bijesne ruske komentare i otvorene prijetnje koje imaju i vojnu dimenziju. Čak su neki analitičari tvrdili da će upravo na teritoriju Litve buknuti novi sukob na europskom tlu između europskih demokracija i Putinove Rusije.
No, u Litvi se nije mogla primijetiti ratna psihoza. Na ulicama nisu bile zamjetne policijske snage u većem broju nego što je to uobičajeno bilo gdje u civiliziranom svijetu, a o vojnim snagama da se i ne govori. Na litavskim autocestama mogli su se i dalje vidjeti teretni kamioni ruskih registracija, baš kao i automobili s bjeloruskim registracijama kojima građani Bjelorusije putuju do Vilniusa, glavnoga litavskoga grada, koji je zračnim putem odlično povezan s cijelom Europom, a ima i više nego šarmantan aerodrom, doduše u dolasku. U odlasku se ne mogu izbjeći golemi neugodni redovi i višesatno čekanje, bez obzira na to jeste li se sami čekirali. No, sigurnosna provjera, koja je usko grlo i ovog europskog aerodroma, može se izbjeći uz uplatu sedam eura i tada čekanja nema jer je omogućen VIP prolaz bez redova.
A na intrigantnoj izložbi o litavskoj komunističkoj stvarnosti, u koju su sedamdesetih počeli prodirati elementi zapadnjačke pop kulture i potrošačkog društva, na jednom je panou izložena i gramofonska ploča Bijelog dugmeta, i to čuvenog albuma "Šta bi dao da si na mom mjestu", na čijoj se naslovnici kočoperi ženska stražnjica koju miluje muška ruka. Omot je dizajnirao Dragan S. Stefanović, a ženski model bila je tadašnja djevojka bas gitarista Zorana Redžića. Ploču je objavio zagrebački Jugoton 1975. godine, snimljena je u Londonu i prodana u 200.000 primjeraka te je postala, kako neki tvrde, prvi dijamantni album u Jugoslaviji. Jedan primjerak očito je došao i do dalekoga Kaunasa, a ima to veću važnost što je na njemu i autogram Željka Bebeka (koji je na toj ploči i svirao gitaru) datiran 18. 8. 1978. godine. Ploča sarajevskog benda našla se tako u europskoj prijestolnici kulture izložena s pločama Beatlesa, Uriah Heepa...
Na izložbi je izložena i karikatura uglednoga litavskog umjetnika Arvydasa Šaltenisa iz 1973. godine koja prikazuje negdašnjega sovjetskog vođu Leonida Brežnjeva koji prijeti prstom, što je bila njegova uobičajena poza, koju su zapamtili svi oni koji su živjeli u njegovo vrijeme.
U programu našega boravka u Kaunasu bio je i posjet slikovitu naselju Panemune koje se nalazi nedaleko od grada, na obali rijeke Nemunas. Kao stvoreno je za šetnje, piknike, odbojku na pijesku, rekreativno trčanje, vožnju biciklom. U tom je naselju i vila Grabyte, sagrađena 1928. godine, a danas temeljito obnovljena. Može se unajmiti za boravak ili za neku proslavu, koncert... Ima stari namještaj, stari gramofon, na kojem se mogu slušati stari šlageri (neke znamo i iz Golikova filma "Tko pjeva zlo ne misli"), i još stariji ugođaj. U njoj se može piti litavski slatki liker nalik na češku becherovku ili upotrijebiti parfem iz stare kaunaske tvornice parfema Florance.
Vila je nastala u vrijeme kaunaske zlatne ere, u pomalo dekadentnom razdoblju između dva svjetska rata, baš poput brojnih drugih urbanih građevina u Kaunasu. Vrijeme je to kada je Kaunas bio glavni grad Litve, kada je dobio minijaturnu predsjedničku palaču, ali i arhitektonski uspjele zgrade koje su koristila strana veleposlanstva i konzulati. Vrijeme je to i kada je Kaunas dobio i sveučilište, staro samo stotinjak godina. Vlasnici vile Grabyte imali su tragičnu sudbinu, no danas je ta ladanjska kuća ponovno u vlasništvu njihovih nasljednika, spremna za sjećanje na neka sretnija i mirnija vremena...
Zanimljivo, kada su stanovnicima Panemune ponudili gradnju mosta koji bi ih još više približio Kaunasu, odgovor je bio negativan. Njima je bilo važnije sačuvati mir ovog mjesta i nedirnute obale rijeke Nemunas nego skratiti put do grada koji trenutačno ima nešto više od 300.000 stanovnika, a još prije tridesetak godina bilo ih je – 400.000! I Litva poput brojnih drugih istočnoeuropskih zemalja ubrzano gubi stanovnike iako joj standard, općenito gledano, nije loš. Na cestama se mogu vidjeti novi i skupi automobili (zlobnici tvrde da je tu riječ o rabljenim autima iz Njemačke premda tako ne izgledaju). Litva je svojedobno imala ekonomski rast od 10 posto, ali je teško podnijela recesiju iz 2008. godine. No, druga je na svijetu po brzini uknjižbe vlasništva, drastično je smanjila poreze na dobit i dohodak te je po ekonomskim slobodama prestigla brojne stare zapadne demokracije. I privatizirala je sve što je mogla.
Mali Vatikan
U Kaunasu posjetitelj može uživati u najstarijem dijelu grada, koji djeluje kao mali Vatikan i prepun je starih, dobro sačuvanih crkvi i sjemeništa. No kako do preuzimanja naslova europske prijestolnice kulture nisu uspjeli obnoviti kaldrmu, turisti gaze po neugodnom i prašnom gradilištu. Od brojnih sinagoga do danas je aktivna ostala samo jedna, prilično velika. Kaunas ima i Vražji muzej koji posjeduje oko tri tisuće vražjih figurica, a sve je počelo ondašnjim slikarom i profesorom Antanasom Žmuidzinavičiusom koji je počeo strastveno skupljati vragove početkom 20. stoljeća. A to bismo stoljeće zbog svih tragedija koje su snašle Kaunas i Litvu doista mogli nazvati i vražjim stoljećem.
Nisam posjetio Vražji muzej jer dosta je crnila oko nas. Ali posjetio sam galeriju Yard na otvorenom u slikovitom dijelu grada, koju je ustanovio umjetnik Vytenis Jakas. U zapuštenom dvorištu zgrada nastalih u međuratnom razdoblju okupljao je stanovnike koji su zajedno slavili blagdane. Iz te male humane umjetničke provokacije nastala je tradicija okupljanja stanovnika Kaunasa na dva kilometra dugoj središnjoj gradskoj štetnici koja se potkraj svibnja pretvara u veliki piknik otvoren za sve. Po ulicama sviraju limene glazbe, plešu plesne grupe, obični građani i mažoretkinje, pjevaju zborovi, recitira se poezija, jede se i pije te uživa u druženju. Bez formalnosti i bez straha od budućnosti. S puno optimizma iako je ruski medvjed jako, jako blizu.
