Oči svijeta ovoga su tjedna ponovno bile uperene u Srebrenicu, u kojoj je obilježena godišnjica genocida. Jedan od najupečatljivijih radova proizašlih iz nasljeđa tog zločina – "Bosnian Girl", koji danas visi u najprestižnijim svjetskim muzejima, napravila je 2003. godine umjetnica Šejla Kamerić, s kojom smo razgovarali o umjetnosti, politici i geopolitičkom prokletstvu ovih prostora.
Ovaj razgovor dogovorile smo na Lopud Festivalu, koji organiziraju osnivači Sarajevo Film Festivala. Koja je vaša veza?
Odrasla sam uz Sarajevo Film Festival, Miru Purivatru i Izetu Građević. Tijekom rata volontirala sam u Obala Art Centru, radila na prvom izdanju SFF-a i od tada sam u različitim formatima poslovno i prijateljski bila vezana za festival, a sada imam i jednu obiteljsku vezu, jer je moj suprug postao direktor SFF-a. Novi festival na Lopudu produžetak je te poslovno-obiteljske suradnje.
Kako se to odražava na vašu obiteljsku dinamiku?
Dobro smo organizirani. Naši poslovi zahtijevaju mnogo putovanja. U Sarajevu nam je baza, djeca i njegov posao. Moj odabir karijere bio je da budem slobodna, da radim što volim, gdje volim i da to nije vezano ni za jedan određeni medij ni lokaciju. No činjenica je i da kao umjetnica moram djelovati globalno, jer suvremena umjetnost u našoj regiji nema podršku kakvu ima u bogatijim i bolje organiziranim sredinama na Zapadu. Danas u Sarajevu imam studio, a u Berlinu i Beogradu galerije koje me predstavljaju. Tim bazama pridružila se Istra. Jednim dijelom živimo u Puli, a u Svetvinčentu namjeravam sagraditi studio.
U Svetvinčentu ste podigli i upečatljivu instalaciju koja se bavi položajem migranata u našem društvu, koji je iz godine u godinu sve gori.
Živimo u vremenu goleme polarizacije koja se događa ne samo kod nas nego i na globalnoj razini. Razlika između bogatih i siromašnih sve je veća. Onih koji žive u paralelnom svijetu obilježenom neznanstvenim teorijama i onih koji kroz znanost pokušavaju unaprijediti svijet… To se vrlo jasno vidjelo i u pandemiji, a vidi se i u odnosu prema migrantima. Kada, primjerice, govorimo o nasilju na našim granicama, to nisu izolirani slučajevi netolerancije i nedostatka empatije, nego simptom sistemskog nacionalizma, pa i fašizma koji se može preliti na prava svih drugih i drukčijih.
Plaši li vas to?
Apsolutno. Taman kad smo pomislili da je čovječanstvo napredovalo, diljem svijeta napravljeni su zastrašujući koraci unazad. Opijeni kapitalizmom gledali smo u SAD kao nekakav društveni ideal, ali i tamo se krše osnovna ljudska prava, odnedavno i reproduktivna prava žena. To potvrđuje kako je ideja da idemo prema nepovratnoj jednakosti i blagostanju iluzija zbog koje gubimo fokus na borbu koja je preostala. S klimatskim promjenama, klasnim razlikama, novim pandemijama, tehnologijom koja napreduje u korist onih koji si to mogu priuštiti, velik će broj ljudi, nažalost, patiti.
Kako gledate na rat u Ukrajini?
Taj nas je rat sve šokirao, iako se zapravo spremao godinama i nije nas trebao toliko iznenaditi. Ne vjerujem da će se situacija u Ukrajini brzo riješiti i ne mogu pobjeći od paralela s ratom u bivšoj Jugoslaviji. Istovremeno sam svjesna da je svaki rat drukčiji. Možda je ovaj put specifično što je mogućnost velikog svjetskog rata veća. A sličnost je u tome što uvijek pate pojedinci, što međunarodni fokus na njihovu patnju traje nekoliko tjedana i potom se stradanje normalizira te da i ljudi koji nužno nisu bili agresivni, militantni ili zli zbog ratnih okolnosti postaju takvi. Možda baš i zbog vlastitog iskustva tragično mi je vidjeti Ukrajince koji se nadaju da će im EU pomoći na pravi način, jer znamo da svaka sila štiti samo svoje interese i ne sprečava stradanje običnih ljudi.
U tom kontekstu uloge međunarodne zajednice posebno je važan vaš rad "Bosnian Girl", koji je oslikao sentiment čitavih generacija ljudi s ovih prostora. Jeste li ikada osjećali da je ostatak vašeg opusa u sjeni te posvete Srebrenici?
Uskoro će biti 20 godina od kada je taj rad nastao i u tom razdoblju moj se odnos prema njemu znatno mijenjao. "Bosnian Girl" nastala je kao emotivna instant-reakcija na grafite koje su UN-ovi vojnici ostavili u barakama u Srebrenici, kroz prizmu moje vlastite pozicije u ratu i nakon njega. Istovremeno, suština tog rada je predrasuda koja nas prati tijekom cijelog života, u kojoj smo svi i zločinci i žrtve i u koju vrlo lako upadamo. Od samoga početka privlačio je mnogo pozornosti, ali ne samo na način o kojem vi govorite nego i na jedan izvrnut način, u kojem sam ja kroz taj rad stigmatizirana, stavljena u koš bosanske umjetnice koja je napravila rad koji se bavi samo bosanskom temom. Ta putanja bila je dosta kompleksna i morala sam se pomiriti s tim da će mi neki uvijek nametati identitet protiv kojega sam se tim radom, kao i kasnijim radovima, zapravo borila. Prije pet godina shvatila sam da svako vrijeme donosi nova viđenja i da je dobro moći vidjeti razlike. Pitanje tko je danas ta "Bosanska djevojka" i tko su ti koji imaju pravo da nas komentiraju, da se s nama šale.
Sada razgovaramo o specifičnoj predrasudi prema vama kao bosanskoj umjetnici. Smatrate li da još uvijek postoji šira predrasuda prema umjetnicima s ovih prostora?
Promjene se događaju samo kada se pozicije moći mijenjaju ili kad su jednaka prava i prilike. Mi još uvijek nemamo iste prilike, na umjetnike s Balkana i dalje se gleda kao na provincijalce. Tek kad je njihova adresa na Zapadu, oni dobivaju bolje pozicije. Potrebno je puno upornosti da se dođe do međunarodne razine počasti. Zbog toga je izrazito važna lokalna podrška kulturi.
Ali nje kronično nema?
To je točno, ali mi umjetnici opsesivni smo i naša luđačka upornost dokazuje našu snagu. I tako smo uspjeli da se umjetnici iz osamdesetih ponovno otkrivaju, da naši deset ili dvadeset godina stari radovi sada dolaze na naslovnice… I to ne zato što se lokalne institucije njima bave, nego zato što imaju kvalitetu i zato što ih mi nastavljamo uporno stvarati i gurati.
Koga od mlađe generacije vidite kao nekoga tko bi mogao postati važan ili velik?
Ne volim takve prognoze jer umjetnost nije stvar natjecanja, mnogo je faktora koji određuju uspjeh. Umjetnost je kao i život, maraton u kojem trebaš opstati i nastaviti raditi. Trenutačni su uspjesi fantastični, ali tek se na duge staze vidi što će ostati i čemu će se publika vraćati. Kako da ja sad predvidim tko će biti, primjerice, nasljednik Marine Abramović?
Kako gledate na nju i njezin rad, koji je posljednjih godina izložen brojnim kritikama?
Apsolutno poštujem i nju i njezin rad, svima nam je bila velik uzor. S druge strane, kritike koje su dolazile s ovih prostora apsolutno razumijem i podržavam. Meni je osobno važno istaknuti da Marina nije iskoristila vlastitu moć i slavu da podrži druge umjetnice, ostala je zarobljena u generacijskim okvirima koji su možda odredili nju, ali ne i one koji su došli kasnije. U tom je smislu mogla napraviti mnogo, a nije. Davala je i komentare vezane za majčinstvo i umjetnost, eksplicitno smatrajući da su te dvije stvari nespojive. Za mene su te izjave katastrofalno nefeminističke i smatram da daju izuzetno loš primjer nerazumijevanja.
Kad smo već kod toga kakva umjetnica mora biti, što mislite o nedavnom Konstraktinu golemom uspjehu?
Mislim da je pametna i duhovita. Sviđa mi se to što je napravila. Rezultati ovogodišnjeg Eurovizije samo su pokazatelj da je većina stvari vezana za politiku, a ne za talent ili sreću. Da su naši jezici globalno rašireniji, da su naše kulture veće i jače, Konstrakta bi bila velika međunarodna zvijezda.
I Stilinović je davno rekao da umjetnik koji ne govori engleski nije umjetnik.
Jezik je prostor u kojem djelujemo. Kao umjetnici prisiljeni smo migrirati u druge jezike da bismo bili prisutniji u drugim kontekstima i kulturama. Dragi drug Stilinović tim je radom cinično komentirao činjenicu da umjetnika jezik ne treba određivati. Kroz svoje radove ja se bavim nametnutim identitetima i jezikom migracija na koji pristajemo kako bismo mogli djelovati.
Vi ste i uspješna filmska umjetnica. Kad ste se snažnije zainteresirali za taj medij?
Godine 2000. bila sam na rezidenciji u Americi, u vrijeme u kojem nisu postojale kamere na telefonima. Naša dijaspora i izbjeglice rasuti po cijelom svijetu redovito su snimali videoporuke koje su na VHS kasetama slali kući, nerijetko se pretjerano trudeći da pokažu svoje dobro stanje i kako su se snašli u stranom svijetu. Igrajući se s tom estetikom, poslala sam VHS poruku svojim prijateljima i obitelji u BiH. Taj rad zvao se "American Dream". Kasnije sam otkrila da volim film jer mi omogućava da istražujem različite stvari. Imala sam sreću da su se neki od mojih videoradova mogli pretvoriti u kratke filmove koji su igrali u natjecateljskim programima Venecije, Rotterdama… ali uvijek me u tome privlačila tema, a ne forma. Sada se bavim jednom ženskom pričom o neminovnosti migracije za koju bi film mogao biti dobar medij.
A kojim se temama bavite u ostatku svojeg recentnog rada?
Uvijek su mi bila važna ženska pitanja, ali nisam uvijek bila dovoljno zrela da se nekima od njih pozabavim na pravi način. Sada, s 46 godina i troje djece, mogu na drukčiji način vidjeti sebe i svijet, pa i istraživati što znači biti žena u ovakvom društvu. Pokušavam to raditi kroz razumijevanje putanje koja nas je dovela do ovih ograničenih sloboda kojima danas raspolažemo. Recentna serija radova koja se zove "Majka je kučka" jako mi je važna i imam planove za daljnje širenje tog projekta.
