Bez društvenih mreža danas ne možemo zamisliti život. Pa i dok volimo naglašavati njihove brojne mane, svjedočimo pravom fenomenu, književnosti koja se s otisnutih stranica počela prelijevati u virtualne sfere. Brišu se granice, a Facebook i Twitter postaju prave, živuće zbirke priča i poezije. Dokaz tome je i nova zbirka Fride Šarar “Ženo, pokrij tu dušu” u izdanju VBZ-a, nastala potpuno od njezinih tvitova, koje ovako ukoričene možemo čitati kao pjesme, poetske zapise, aforizme, kratke priče…
– Twitter sam od početka, oko 2008. godine, doživjela kao prazan formular, bilježnicu u koju upisujem svoje misli. To je bio moj prvi iskorak u povezivanje s čitateljima koje ne poznajem i koji su izvan uskog kruga mojih prijatelja. Sviđalo mi se što je to nepretenciozan i alternativan način za objavljivanje napisanog teksta i što je moja misao dolazila do čitatelja iste sekunde kad je napisana. U jednom tvitu iz knjige, netko me opisuje kao osobu koja svako sranje ili glupost može doživjeti kao poeziju. To je istina. Ja poeziju vidim svuda, pa sam tako i Twitter doživjela kao mjesto za poeziju. Poezija nije privilegija književnih formi. Poezija nema veze s pravilima. Ona je rasuta svuda, dostupna svima i apsolutno slobodna. U tome je njena uzvišenost i ljepota. U to vrijeme prezirala sam svaku vrstu traženja afirmacije u priznatim književnim formama i izdavaštvu, pa mi nije ni padalo na pamet da bi jednog dana ti tvitovi mogli završiti u knjizi – prisjeća se Šarar tog razdoblja kada je Twitter procvjetao i stvorio poseban, čaroban prostor razmjene misli.
Neki su ga zvali Tvitoslavija jer su svakodnevno tamo komunicirali i družili se korisnici iz bivše Jugoslavije. Upravo je na Twitteru Frida upoznala i svog sadašnjeg supruga Ivana Šarara, bivšeg klavijaturista legendarnog sastava Let3 i pročelnika za kulturu Grada Rijeke. Okrenula je život naglavačke i iz Beograda preselila se u Rijeku, gdje i danas živi, a zajedno su osnovali i bend Porno brak. I dok se mnogi još pitaju može li se prava ljubav pronaći u virtualnom svijetu, Šarar odlučno tvrdi: “Na internetu možete sve što hoćete.”
Ipak, nakon burnog tviteraškog razdoblja, Šarar je svoj račun ugasila. I time su nestali svi njezini dugogodišnji tvitovi. Dogodio se život, odrasla je, promijenila se i objavila svoju prvu knjigu, zbirku poezije “Halter ego”. Bio je to zbir gomile pjesama koje je pisala u različitim razdobljima jer je pisanje poezije oduvijek bio sastavni dio njezina života i poezija je kanal kojim pušta emocije od kojih bi inače sasvim poludjela.
– Nije to nikakvo pretjerivanje ili mistificiranje stvaralačkog procesa. Kad bih rekla da je drukčije, lagala bih. Umjesto da lupam glavom o zid, napišem pjesmu – iskreno će.
Tek je objavom prve zbirke, otkriva nam, shvatila da je objavljena knjiga spas za autora, prilika da se tekst odvoji od pisca i krene u samostalni život. Tada se počela prisjećati i godina na Twitteru i zaključila da bi to, uspije li pronaći sve te stare tvitove, bila dobra knjiga koja bi je oslobodila emocionalnog tereta prošlosti.
– Oglasila sam se na mrežama i zamolila ljude koji su me nekada pratili, da mi pošalju sve moje tvitove koje su sačuvali. Iako sam imala dosta pratitelja, nisam bila sigurna je li išta od toga sačuvano. Međutim, javilo mi se nekoliko ljudi koji su u svojim kompjutorima imali spremljene sve te tvitove koje sada čitate u knjizi. I tako je počelo – kaže Šarar, koja se u međuvremenu ponovno aktivirala na Twitteru, no danas je on puno drukčiji nego prije.
Ne očekujte da ćete tamo naći onu staru AhFridu, kako glasi njezin internetski nadimak. I danas su njezini tvitovi britki, inteligentni i duhoviti, ali i nešto ravnodušniji, ciničniji i prozaičniji. A Frida Šarar, doznajemo, trenutačno priprema još jednu zbirku pjesama.
U njoj će se naći i “Jebo vas jezik”, provokativna i iskrena pjesma koja je prije nekoliko godina zapalila internet. Nastala je u jednom trenutku pucanja – jer najbolje piše u trenucima kada je nešto povrijedi ili iznervira. U ovom slučaju, na Facebooku joj je zamjereno što živi u Hrvatskoj, a govori srpski. Pa iako već sedam godina živi u Rijeci i nikada nije doživjela ni najmanju neugodnost, a i njezina muža uvijek prijateljski dočekaju u Srbiji, taj joj je komentar bio kap koja je prelila “čašu jezične diskriminacije koja gospodari svijetom”.
– Gdje god da se odseliš bit ćeš uljez jer ne govoriš savršeno njihovim jezikom. A jezik nije neka okoštala struktura, on se mijenja s čovjekovim iskustvom. U Srbiji sam se selila kroz tri različita dijalekta i nigdje me nisu prihvatili kao svoju. Došla sam u Hrvatsku, i opet sam drukčija. Da se sutra odselim na Madagaskar, i tamo bi me diskriminirali zbog jezika. Pukla sam i napisala pjesmu “Jebo vas jezik”, koju je ubrzo pročitalo na stotine tisuća ljudi. Nisam ni sanjala da ću tom temom dotaknuti bolno mjesto većine ljudi. Ja sam kroz svoju pjesmu oduzela jezik svim autoritetima, nacijama, državama i akademijama. Rekla sam “jezik je moj” i stavila točku na tu temu u svojoj glavi zauvijek. Mislim da su mnogi ljudi doživjeli te riječi kao katarzu. Ljude ne dijelim prema nacionalnosti, vjeroispovijesti, mjestu rođenja ili ideologiji. Među prijateljima imam i katolike i ateiste i muslimane i komuniste i branitelje i liberale i transvestite i tradicionaliste i antivaksere… nijedno od tih određenja ne govori o tome kakav je netko čovjek, a mene jedino to zanima – jesi li čovjek ili nisi – zaključila je.
