Vrelo zvuka uskoro nam sprema još jedno jedinstveno world music iskustvo. Na koncertu u Močvari udružit će se dva sjajna sastava, hrvatski Dunjaluk i ciparski Monsieur Doumani te predstaviti zajedničku glazbu nastalu na rezidenciji u Zagrebu. Kako zvuči spoj moderno-tradicionalne ciparske glazbe, sevdaha, psihodeličnog rocka i jazza, saznat ćemo na njihovu nastupu 1. ožujka, uoči kojeg smo porazgovarali s Dunjom Bahtijarević – polovicom dua Dunjaluk koji čini s Lukom Čapetom.
Dunjin nadzemaljski glas imali smo priliku čuti i u sastavu Mimika Orchestra, međunarodnom kolektivu çhâñt élečtrónïqùe, a i prije koncerta u Močvari, u Uraniji 21. veljače predstavit će nam svoj novi projekt i album “Pjesme”, nastao u suradnji s pjesnikinjom i pjevačicom Martom Kolega.
Kako izgleda vaša suradnja s Monsieur Doumani i što nam spremate skupa?
Ovo je jedan eksperimentalni i ambiciozni pothvat Emira Fulurije u sklopu Vrela zvuka, kojim teži okupiti muzičare iz različitih kultura, a mi smo tek prvi na redu! Monsieur Domani svirali u Zagrebu već dva puta i strašno im se svidio i grad i Zagrepčani. Upoznala sam ih već kada su prvi put tu svirali, jako su dragi, pristupačni, lijepo smo se zezali, a sada ćemo četiri dana provesti zajedno u studiju. S obzirom na to da to nije jako puno vremena, vjerojatno ćemo izokrenuti i iskombinirati neke pjesme, što njihove, što naše, a ako nas posluži sreća, napravit ćemo nešto zajedničko i sasvim novo.
Baš u nedavnom razgovoru s pokretačem Vrela zvuka Emirom Fulurijom, saznala sam kako postoji niz prijepora oko termina world music, koji se kod nas naziva još i folk, etno... Kako biste vi okarakterizirali glazbu koju stvarate?
A razgovori o terminologiji na sceni se stalno vode, kao da je nužda da kada govorimo o tome što radimo da se ogradimo od termina – koji god termin odabrali. Smiješno jest da se to zove “glazba svijeta”, ali nisam sigurna da je potrebno toliko teoretiziranja o svemu tome. U anglofonim zemljama omiljen je termin “folk” koji obuhvaća i novu glazbu koja se stvara u tom stilu, ali i tradicijsku glazbu, od pjesama iz 18. stoljeća do Boba Dylana. Međutim, kod nas “folk” ima drukčije konotacije, kao i “etno”. Zapravo, kako god ja predstavljala to što radim, nailazim na predrasude i nerazumijevanje. Ili misle da sam narodna pjevačica ili da sam u folkloru ili nekom KUD-u. Na kraju sam ipak nekako prigrlila taj naziv “world music”, ali obično kažem da se bavim tradicijskom glazbom i njezinim modernim izričajima.
Što je vas privuklo tom izričaju? Dokle to seže?
Često me pitaju ovo pitanje pa sam puno o tome razmišljala, ali iskreno, meni je to došlo sasvim spontano. Nije familijarno – moji roditelji nisu slušali takvu glazbu, više su u klasici ili jazzu. Mislim da sam ja zapravo ušla u to preko stranog rocka. Slušala sam puno stranih bendova koji imaju određeni orijentalni prizvuk, a zatim sam u srednjoj školi čula Tamaru Obrovac i album “Transhistria” koji me zaista uvukao. Oduvijek sam puno pjevala i reagirala sam na te melodije, čula bih pjesmu i poželjela je otpjevati. Postalo mi je i interesantno koliko u pričama koje nam tradicijske pjesme donose ima poveznica i sličnosti s današnjim životom – bez obzira na to što je naš način života sasvim drukčiji, ljudi su ostali isti i naše emocije jednake, univerzalne i bezvremenske. To me zapravo zadržalo u toj glazbi. Zanimalo me kako uvjeriti druge da je vide na isti način, približiti te poruke i osjećaje publici danas...
Kako je nastao Dunjaluk i vaš prepoznatljivi zvuk?
Dugo sam već proučavala sevdalinke, ali nije mi se uvijek sviđao način na koji se one izvode. Zapravo nikada, dok nisam upoznala Luku Čapetu, nisam pronašla nekoga s kim bih voljela baš to svirati, nekoga tko dijeli moj pogled na to kako bi se sevdalinke trebalo izvoditi, obnoviti i kako im se posvetiti – koje njihove elemente istaknuti, a koje zamaskirati. Kod nas se termin sevdah ili sevdalinka dosta veže za zvuk, a ne za same pjesme ili muzički jezik. Uvijek je riječ o tim i tim instrumentima i takvom i takvom načinu sviranja. I onda smo Luka i ja krenuli promišljati može li se sevdalinka otpjevati i odsvirati drugačije, drugačijim stilom, ne toliko ornamentiranim i starinskim, a da zadrži svoju poruku i emocionalnost. Naš je izričaj nešto poput sevdaha provučenog kroz naše uši, estetiku, glazbu koju inače slušamo. Pjevači sevdaha obično imaju određenu kontroliranost, suzdržanost, suspregnutu emotivnost. To je vrlo lijepo, ali nije moj stil. Oduvijek sam, kada sam pjevala sevdah, imala osjećaj kao da moram obuzdavati sebe i svoj glas, ali onda sam se upitala zašto? Mene baš emotivnost nekih od tih pjesama tjera na gubitak kontrole.
Moramo spomenuti i samo ime benda – ono jest spoj vaših imena Dunja i Luka, ali ima i simbolično značenje...
Meni je inače strašno nemaštovito kad se spajaju dva imena u ime benda! Međutim, riječ “dunjaluk”, koja znači “ovozemaljski svijet”, u sebi nosi toliko simbolike. Mogla bih to objasniti ovako – budući da dunjaluk predstavlja ovaj svakodnevni, prljavi, neuredni svijet, mi glazbu poput sevdaha, koji kao da je kanoniziran, okamenjen, uzvišen, spuštamo nazad na zemlju, među ljude, gdje i pripada.
