Ništa novo nećemo reći konstatacijom da Vedrana Rudan piše bez dlake na kompjutoru. No, čitajući njezine novoukoričene kolumne iz Nacionala i s njezina bloga u oči upada jedna poražavajuća činjenica: kao i uvijek, ta autorica uhvati se neke od tabu tema, i to one s popisa svjetskih, a ne samo hrvatskih tabua. I ovdje ćete tako naći priče o starosti i umiranju, staračkom seksu, opakim Amerikancima i Židovima..., ali i jedan nadasve potresan tekst o smrti djeteta. Rudanica se pita progovara li u čovjeku suočenom s najvećom ljudskom tragedijom (mi jednostavno nismo stvoreni da bismo pokapali vlastitu djecu) zapravo obična sebičnost? Ona se usuđuje javno postaviti pitanje: mučimo li na smrt bolesnu djecu zadnjom ili nepotrebnom kemoterapijom, a sve to samo da bi nama koji ostajemo bilo lakše? Odgovori, naravno, nisu jednostavni ni jednoznačni, no najgore od svega je status koji je autorica morala postići da bi takva pitanja mogla – i smjela – javno izreći. Za to u ovoj zemlji morate biti ridikul! Morate u TV emisijama gostovati odjeveni u vjenčanicu s maskom teško pretučene žene na licu! I tu se opet suočavamo s drugim, nimalo manjim problemom. Takvu autoricu svi će, naravno, zapaziti. Svi će o njoj govoriti, samo će je neki i pročitati. No, hoće li njezine riječi ikada biti ozbiljne analize problema s kojima se svakodnevno susrećemo ili će se na njih odmahnuti rukom kao na novi cirkus? Stoga zaboravite sve što ste ikada vidjeli od Vedrane Rudan. Uzmite ovu knjigu i pokušajte je čitati bez predrasuda i unaprijed stvorenih zaključaka. Tada ćete joj morati priznati autentičnost, ali i rijetko viđenu sposobnost postavljanja dijagnoza za bolesni svijet u kojem živimo.
Vedrana Rudan: U zemlji krvi i idiota
Ništa novo nećemo reći konstatacijom da Vedrana Rudan piše bez dlake na kompjutoru, što dokazuje i zbirkom kolumni iz Nacional
Još nema komentara
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.