Ludolog, raspitao sam se o tebi. Umrijet ćeš, a ništa neće ostati zabilježeno od onoga što smo zajedno prošli. Daj, molim te uzmi laptop i napiši nešto dok si još živ – rekao je prošlog ljeta (2014.) glumac i prijatelj psihijatru Veljku Đorđeviću dok je ležao na kardiologiji i čekao na operaciju ugradnje stenta. Prvi je put ležao u bolesničkoj sobi s druge strane i upoznao bolnicu na posve drugačiji način. Nakon 39 godina rada u zdravstvenom sustavu, doživio je neočekivano. Riječi prijatelja glumca pogodile su ga, počeo je prebirati po sjećanjima, pitao se tko je i što je, kamo ide i je li učinio sve što je želio. Kad se dogodi bolest, svatko će napraviti sumu svog života.
I tako je u tri tjedna koliko je proveo u bolnici, nastala knjiga “Ludolog među umjetnicima”. Ona je posljednji dio trilogije memoarske proze nakon “Lepoglavskog bluesa” i “Osječkog nokturna”. Psihijatar i profesor, Veljko Đorđević velik dio života proveo je s umjetnicima, kao prijatelj, kao liječnik, kao psihijatar, kao netko u koga su se mogli pouzdati trudeći se uvijek biti potpora.
Susret s Krležom i Gotovcem
U knjizi opisuje zajedničke trenutke s naglaskom na razmišljanja o kreativnosti, povezanosti umjetnosti i psihijatrije te mogućnostima korištenja umjetnosti u medicini kao metode podučavanja, terapije i senzibiliziranja javnosti o medicinskim problemima. Đorđević konstatira da u hrvatskoj kulturi puno toga počinje i završava s alkoholom iako taj opijat u našemu društvu još nije prepoznat kao velika opasnost.
– To je društveno dopušten ritual, stimulans. U svakoj profesiji imamo osobe koje pretjeraju, ne moraju biti i nisu umjetnici jedini. I među liječnicima i svećenicima ima osoba koje piju. No alkohol je naša droga broj jedan. Uvijek se pije, od rođenja djeteta, obiteljskih slavlja, obljetnica na poslu, blagdana, karmina, ti rituali su dio naše kulture – kaže Đorđević. U svojoj knjizi Đorđević piše i o Krleži i njegovom skrivanju na neuropshijatrijskom sanatoriju na Zelengaju tijekom Drugog svjetskog rata o čemu je 1990. i 1991. u Gavelli igrana predstava Hrvatski slavuj. Nekoliko dana prije smrti, Krleža je odbio liječnike da naprave dodatnu pretragu. “Pitao nas je čemu sve to i što ćemo time dobiti... Kao da se pripremao za odlazak, govorio je o problemu s nogama, o boli. Govorio je o boli duše, o uzrocima i tada po prvi puta spomenuo i emocionalnu bol, bol za nekim s kim si proveo cijeli život”.
Piše Đorđević i o Vladi Gotovcu. Kad su se prvi put sreli, iskoristio je priliku da mu kaže koja je sve njegova djela pročitao, ali i da se divi njemu kao osobi, borcu, moralnoj vertikali, te da nikad nije čuo nikoga da govori s toliko strasti, zanosa i ljepote kao on pred komandom Pete vojne oblasti u Zagrebu. “Kao da mu je bilo neugodno što to spominjem, odmah je prešao preko toga, pravio se kao da ništa nisam rekao ili da kao da je to prečuo...”
S kazalištem Veljka Đorđevića vežu mnoga prijateljstva. Knjigu je napisao i zato jer se ljudi povežu po nekim sklonostima. Zbog čega se zapravo družimo s određenom skupinom, u njegovu slučaju sa slikarima, glumcima, piscima, psihijatrima. To su pojedinci koji život doživljavaju na drugačiji, kreativan način. Zanimljivi su mu jer promišljaju život, ne stvaraju kopije, ljudi su koji vole i osjećaju da su i sami drugima zanimljivi. Umjetnost približava ljude.
– Knjigu sam napisao i zato što uvijek strepim na svakoj premijeri kao da je moja. Pa i na otvorenju izložbe, osjećam se odgovornim da bude dobro ili, ako mi prijatelj ima koncert, samo želim da uspije – govori Đorđević, koji je i sam svojedobno dvojio između medicine i umjetnosti. Htio je na studij u Zagreb nakon Osječke gimnazije, kojom se ponosi zbog nobelovaca Lavoslava Ružičke i Vladimira Preloga. Ondje ga je čitanjem zarazio profesor književnosti. Imali su mini teatar u susjedstvu škole, snimali su prve filmove, režirali... Najviše je uživao u kazalištu pa filmu i povijesti umjetnosti, o čemu piše u knjizi.
– Od profesora književnosti dobio sam zadaću da napravim intervju s poznatom glumicom Marijom Crnobori, koja je igrala velike dramske role, i tako sam zapravo krenuo. Učili smo o filmu, kazalištu, povijesti umjetnosti. Čitanjem smo komunicirali sa svijetom. Odgajani smo na operama, operetama, jednočinkama, nismo mnogo toga razumjeli, no tako se razvila ljubav prema umjetnosti – kaže Đorđević. No, roditelji za umjetnost nisu htjeli čuti. “Sine moj, ako želiš biti cirkusant, ne moraš putovati od kuće, to možeš biti i ovdje. Ta to ovdje ti već jesi! Ja nisam vidio da si se uznojio od učenja”, govorio je otac, laboratorijski tehničar, dok je majka šutjela. I tako je ipak upisao medicinu u Zagrebu. Na prvoj godini imao je krizu, dva tjedna nije bio na predavanjima, kolege su mu rekli da neće moći nadoknaditi izgubljeno ako ne prione učenju. Jedan kolega rekao mu je da neće uspjeti, i tada se prelomilo.
– Ostao smo zato da ne bi netko rekao da nisam uspio, nisam želio biti taj – govori Đorđević. No, ljubav prema umjetnosti nije jenjavala. Nakon završetka studija stigla je specijalizacija iz psihijatrije s kojom ga je spojio profesor Branko Hržić u Vinogradskoj bolnici, čovjek kojeg je oduvijek privlačila umjetnost, likovni izraz i ekspresija kod različitih poremećaja.
Vani smo uvijek stranci
– Svoj prvi istraživački rad radio sam kroz intervjue s glumcima u Gavelli, Teatru Itd i HNK. Istraživanje s glumcima o anksioznosti pred premijeru radio sam za Svjetski kongres. Zanimalo me koliko se puta glumac pronađe u životu u nekoj ulozi, što se događa s njegovom transmisijom, ponavlja li se, što se događa u neurolingvistici kad se u velikom broju puta odigra neka uloga, ali i što se događa u psihosomatskom smislu kad su tako velike premijere posrijedi. Kako glumci iščekuju kazališnu kritiku, do toga se nekada jako držalo. Kazališni kritičari bili su osobe od iznimnog poštovanja – govori Đorđević, koji je na kongresu ostao jako razočaran jer je mali broj kolega bio zainteresiran za umjetnost. Većinu je zanimala patologija, velike paradigme u psihijatriji, shizofrenija, alkoholizam.
– Da bi se bavio ovom strukom, moraš poznavati i drugačije, ne smiješ svesti čovjeka samo na simptome i dijagnozu. Empatija je užasno bitna jer liječnici uče kroz svoje pacijente i rastu zajedno s njima – kaže Đorđević i prisjeća se Mire M. iz Lepoglave kojem je posvetio knjigu “Lepoglavski blues”.
– Taj je čovjek došao u Lepoglavu s malom kaznom, a onda su stizale nove. Kako nije imao obitelj, kada je umro, pokopan je na lepoglavskome groblju. Došao sam ga posjetiti. Dok sam u Dubrovniku zapisivao sjećanja na njega, zaplakao sam. Pišući sam plakao. Nakon što sam objavio knjigu o pacijentima iz Lepoglave, drugi su mi pacijenti zahvaljivali. Sretan sam da smo po brizi o našim pacijentima bili ispred Europe. Vodili smo ih i kad su učinili kazneno djelo i kad su bili u zatvoru – kaže Đorđević.
A pisanje je i njemu samome činilo dobro. Rad na “Ludologu” među umjetnicima imao je terapeutski učinak nakon bolesti, pomogao mu je da se tako ne osjeća i da vjeruje da najljepše stvari u životu tek dolaze. U knjizi Đorđević ponovno proživljava vrijeme novog vala, 1980-ih godina koje je aktualno zbog serijala “Crno-bijeli svijet”. Umjetnost je nekad šokirala, imala je veći utjecaj – 68’., 70-ih, 80-ih. Trudila se uzdrmati ljudsku svijest.
– Jako smo se tih 80-ih našli sami sa sobom. Došla je nova vrsta glazbe, došlo je do globalizacije, danas se govori o političkoj globalizaciji, a kulturna je postojala već tada. I naše primadone, i skladatelji, i festivali postajali su međunarodni. Tada je utjecaj bio mnogo veći. Govorim o tom vremenu kojeg nismo bili svjesni. Možda smo bili materijalno siromašni, ali smo bili bogati socijalnim kapitalom, bogati odnosima, znali smo se nazvati, družiti, bilo je dovoljno naručiti jednu kavu i cijelo poslijepodne provesti u razgovoru. Komunikacije su bile slabije, nekada nije bilo toliko događaja kao danas. Mislim da smo nekada jako cijenili ljude u kulturi, danas je sve relativizirano. Sjećam se tih velikih redatelja kojima smo prilazili s poštovanjem. Dobra je usporedba s poštovanjem koje smo imali prema našim profesorima na fakultetu u odnosu na doživljaj koji studenti danas imaju prema nama – kaže Đorđević te ističe da se u posljednjih 20-ak godina sve promijenilo. Učitelji i nastavnici nekad su bili uzor, ideal, a danas su poniženi malim plaćama i opterećeni sustavom koji ih koči.
– Volio bih da društvo shvati kako glagol imati ne može biti dominantan, nego najprije glagol biti. Da bismo nešto stvorili i da bismo odgojili, educirali generaciju koja dolazi, najprije moramo biti ljudi pa ćemo tek nakon truda i rada nešto i steći – kaže Đorđević, koji se kao psihijatar sve više susreće s anksioznošću pacijenata zbog egzistencijalnog straha koji ne muči samo umjetnike nego i znanstvenike.– Strah od gubitka posla, strah od situacije da novog posla nema, strah od odlaska u drugu zemlju. Lijepo je putovati i upoznavati svijet i druge kulture, no treba znati da smo vani uvijek stranci. U društvenom kontekstu, u recesiji, umjetnost je zakinuta.
Ne samo umjetnost i kultura naroda nego i za svakog umjetnika posebno nestaje tržište, produkcija, smanjuju se dotacije. A izdvajanje za kulturu i zdravstvo nikad ne treba shvatiti potrošački. To je izdvajanje za stvaralaštvo. Obrazovanje, znanost, umjetnost je nešto što formira ljude. To je ulaganje u budućnost zemlje. Treba osvijestiti da socijalni kapital jača ljude. Ova zemlja ima toliko talenata, kreativnih ljudi, znanstvenih potencijala. Tišti me egzodus ljudi koje smo stvorili. Neće svijet uzeti prosječne. Svijet će uzeti najbolje. I to je ono što me kao profesora zabrinjava. Najbolji su oni koji najviše pitaju, najviše traže, i mi smo se zbog njih počeli mijenjati. Kad imate generaciju nadarenih, i vi zajedno s njima rastete – kaže Đorđević.
Ljubav prema umjetnosti i medicini spojio je na još jednome projektu, Komunikacijom protiv boli. Kolegij Simulirani pacijent, u kojem se na Akademiji dramske umjetnosti buduće glumce uči kako da igraju prave pacijente po uzoru na mnoge koji već postoje u svijetu, ali ne i unutar zagrebačkog sveučilišta. Na Akademiji likovnih umjetnosti pokrenut je interdisciplinarni kolegij Mozak, um, umjetnost – od neurona do zajednice, u kojem sudjeluju nastavnici, umjetnici i medicinari.
Udisanje života
Svaka je osoba posebna. Umjetnici su kreativci bez obzira u kojem se područjem bave, hipersenzibilnosti, ta zaljubljenost u druge, kreativni ljudi nemaju agresivnosti, nemaju jala prema drugima.
Zaokupljeni su onime što ih muči bez obzira jesu li pisci, koreografi, glumci...– Kad se družimo s takvim ljudima, mi u tim trenucima nismo svjesni gdje smo, s kim smo, što smo. Tek kad oni nestanu sa scene, tek s vremenskim odmakom shvatimo tko su. Možda ni ja ne mogu razumjeti tu poetiku modernog vremena jer je sve ubrzano, jer se vremena mijenjaju, danas mladi na drugi način uživaju. Uvijek nam se ta nostalgija čini da je bilo bolje, a razlog je taj da smo mi tada bili mladi, poletniji, udisali smo život punim plućima. Dijelom i biologija čini svoje, samo mi stariji to ne osjećamo. No to ne znači da smijemo sputavati mlade. Iako, ima i starijih koji se lako i brzo prilagođavaju. Ono što bih rekao kad govorim kao nastavnik jest da samo kultura koja uči o prošlosti živi sadašnjost i samo takva može graditi budućnost. Sve, od slikarstva, znanosti, glume, koreografije, plesa, skulpture... Sve što je postojalo u prošlosti, poštujući našu tradiciju, netko to i danas vidi – poručuje Đorđević.
>> 300.000 Hrvata je depresivno. Poremećaj se često ne liječi, a oboljelima se ne vjeruje
A alkoholizam pocinje ispijanjem piva u kvartovskoj birtiji. Zabraniti reklamiranje piva i uvesti trosarinu.