"Što je pljačka banka u usporedbi s osnivanjem banke”, rečenica je Bertolta Brechta koja je dugo stajala kao nadahnuće anarhistima za specifični odnos prema bankama i bankarskom sustavu. Otkako se dogodila posljednja velika kriza takav je svjetonazor postao gotovo univerzalan, srednjostrujaški gard i zato Oliver Stone nije mogao bolje terminirati nastavak “Wall Streeta”; nema te promotivne kampanje koju su njegovi PR agenti mogli smisliti od one - recesije i svjetske krize - poslane “odozgor”. Zato je prava šteta što priliku i trenutak nije iskoristio bolje.
“Wall Street 2” počinje izlaskom neumoljivog tajkuna Gordona Gekka (Michael Douglas) iz zatvora. Isprva se čini da ga je zatvor promijenio. Od tvorca rečenice “Pohlepa je dobra” pretvorio se u ljutitog protivnika banaka i bankarskog sustava. Svoj stav da su banke sredstva masovnog uništavanja iznosi u svojoj uspješnici i na predavanjima studentima. Govori da su banke i mešetari poput raka koji razara organizam (što dobiva, ne može se zaobići, posebnu gorčinu nakon otkrića da je samom Douglasu dijagnosticiran rak grla). Ipak, u prvom redu, priča se bavi njegovim pokušajem da uspostavi odnos s kćeri koja godinama nije željela imati posla s njime, te s njezinim dečkom koji gradi karijeru na Wall Streetu. Na žalost, s tim se intimističkim dijelom Stone bavi kao da mu je nametnut protiv volje, bez posebna interesa i zanimanja, dok “razotkrivanje” navodno najjačeg financijskog sustava na svijetu ostaje na razini tih nekoliko kritičkih rečenica i utjelovljenju nemoralnosti sustava u liku pohlepnog tajkuna Brettona Jamesa (Josh Brolin).
Stone nije redatelj bez vizualne kulture i ambicije pa u filmu nalazimo poticajne “poetske” scene kakve nedostaju brbljavoj “Društvenoj mreži", ali da je barem u tretmanu priče Stone bio - pohlepniji.
Već se prvi film pokazao kao ljevičarsko smeće tipično za Stonea i tipično za Hollywood. U filmu je sindikalni čelnik kojeg igra Martin Sheen prikazan kao glavni pozitivac dok je hedge fund menadžer glavni negativac. Jasno je da od takvog redatelja možemo dobiti novu ideološku porciju koja u pravilu nailazi na odobravanje među ekonomski nepismenim filmskim kritičarima poput Arsena Oremovića.