Sigurno nije lako biti simbolom prošlih generacija. U trenutku kad nove društvene okolnosti potisnu stare, a bivši revolucionari postanu oni protiv kojih se često borimo, rock zvijezde koje smo smatrali glasnogovornicima određenog vremena, a u međuvremenu nisu smrću ušli u legendu poput Johna Lennona ili Curta Cobaina, s jedne se strane izlažu opasnosti da ih se proglasi “prodanima”, a s druge da postanu irelevantni, raspjevani relikti prošlih vremena.
Teret prve, a djelomično i druge etikete ovih je dana osjećao kantautor Bob Dylan, kojem su tisuće fanova sasvim opravdano zamjerile gaženje nekadašnjih ideala. Pristankom da u Kini (gdje su ga već jednom odbili kao nepodobnog) nastupi samo s pjesmama koje su odobrili lokalni cenzori, i to baš u trenutku kada je svijet bio zgrožen novim uhićenjem renomiranog umjetnika i disidenta Aija Weiweija, Dylan je u trenu postao „prodana duša“. Dogodilo se tu upravo zato što je godinama govorio o problemima cenzure, političke indoktrinacije i pravima potlačenih. Isti taj Dylan bez imalo razmišljanja otišao je iz studija Ed Sullivan Showa 1963. godine jer su producenti pokušali intervenirati u njegov repertoar!
Loša kineska karma zasjenila je i činjenicu da je Dylan samo dva dana nakon Šangaja nastupio u srcu Vijetnama, zemlje za čije se dostojanstvo borio dok su po njoj padale američke napalmske bombe. Da nije bilo kineskog skandala, Dylanov bi povijesni posjet Vijetnamu mogao biti proglašen (tek pomalo zakašnjelom) krunom njegova višedesetljetnog mirovnog angažmana. Ovako su novine samo naglasile činjenicu da je nastupio pred polupraznom dvoranom, kao dokaz da je ostarjela zvijezda izgubila nekadašnju relevantnost.
S druge strane imamo njegova vršnjaka Rogera Watersa, kojeg će mnogi optužiti da profitira na staroj slavi ugašenih Pink Floyda, ali mu gubitak društvene oštrice malo tko može spočitati. Dokazao je to i na zagrebačkom koncertu, gdje je pokazao kako političke poruke kultnog albuma The Wall u blago modificiranom obliku sasvim dobro mogu funkcionirati u sadašnjosti.
Zidove među ljudima gradimo i dalje, poručuje Waters, i to će se perpetuirati ostvarujući stalnu potrebu za nekim novim glasnicima generacija koje će rušiti strukture prethodnika. Danas je to (u mnogočemu pretjerana) Lady Gaga, snažno angažirana u borbi za prava manjina. Jedan od njih nekada je bio i Dylan, ali zid koji je kineskom turnejom podigao između sebe i velikog dijela svjetske javnosti još dugo bi mogao biti nepremostiv.
Bla, bla, bla, truć... a mozda Dylan samo zeli ici okolo i svirati pred onima koji ga zele slusati, pa bilo to 10 ili 10.000 ljudi i ne zeli se vise zamarati svime onime sto ocito ne moze promijeniti. Sad je to, jel, vel\'ki skandal, jer on svira u Kini, a ne znam postoji li drzava i/ili covjek u \"zapadnom\" svijetu koji na neki nacin ne daje podrsku Kini... ako imas kompjuter, ako imas foto-aparat, ako imas televizor, radio, mp3-player... i kaj-ti-ja-znam-kaj, dajes podrsku Kini, gdje je sve to proizvedeno. Zato, \"novinari\", pustite ljude da sviraju i uveseljavaju one koje to uveseljava, a vi se radije primite pametnijih tema.