Mladi splitski glumac i zagrebački student režije Bojan Brajčić već godinama živi između dva grada. Dalmatincima je poznat po ulogama u Gradskom kazalištu mladih Split, u Zagrebu ga dobro znaju u studentskim umjetničkim krugovima, a široj publici predstavio se u filmu "Ribanje i ribarsko prigovaranje" Milana Trenca, u kojem je uz Radu Šerbedžiju i Leona Lučeva imao jednu od glavnih muških uloga.
Nedavno ste dobili Nagradu hrvatskog glumišta za ulogu Grigorija Stepanoviča Smirnova u predstavi "Psi, pare, pištolji". Je li vas to iznenadilo?
Jako, jer sam već dulje vrijeme posvećen režiji, istraživanju, pisanju. Još i studiram, pa je gluma nekako bila nepravedno marginalizirana. Ni sam nisam svjestan koliko mi zapravo jedno drugom pomaže. Kod predstave "Psi, pare, pištolji" sve se nekako sleglo. Ivan Plazibat je odličan redatelj, divno je s njim raditi. Dogodio se žiri i nominacija za nagradu, a ja sam zapravo glavom bio u nekim sasvim drugim ambicijama. No svi kolege mi kažu – ipak glumac.
I prije pet godina, iako vrlo mlad, dobili ste to prilično važno priznanje kolega?
Bilo je to 2016. za ulogu Srkija u predstavi "Dica", autorskom projektu Darija Harjačeka i Katarine Pejović. Po mom mišljenju, to je najuspješnija predstava u novijoj povijesti GKM-a Split. Igrali smo je sa sedam srednjoškolaca koji ne glume nego su naprosto takvi kakvi su na sceni. I kolegica Nada Kovačević te je godine dobila nominaciju za Nagradu hrvatskog glumišta. Imam osjećaj da su upravo "Dica" stavila GKM Split na nacionalnu kazališnu mapu.
Odakle ljubav prema glumi?
Kad sam imao osam ili devet godina, učiteljica Mirjana Popadić kazala je mojoj mami da imam afiniteta za glumu i savjetovala da me negdje upiše. Ne znam što je bilo, ali znam da sam stalno nešto izvodio. Mama me odvela u Dramski studio GKM-a i tu je sve počelo. U kazalištu na Prokurativama s najljepšim pogledom na svijetu! U Dramskom studiju sam upoznao i Peru Eranovića s kojim sam svirao i u bendu u srednjoj školi. Postojala je nekakva kolektivna ideja o studiju glume, koji smo upisali Pere, Sara Ivelić i ja. Na prijemni sam došao s monologom Smirnova iz priče "Medvjed" A. P. Čehova, uvjeren da ja to izvodim najbolje na svijetu. Ha-ha-ha... Na prvom roku nisu me primili. Ali jesu na drugom, kad sam pripremio nešto totalno drugačije. Puno, puno sam čitao. I punih dvanaest godina nakon prijemnog igram u predstavi "Pare, psi, pištolji" ulogu Smirnova i govorim taj monolog. I dobivam Nagradu hrvatskog glumišta! Mislim da je dvanaest godina taman vrijeme da jedan muškarac razvije svoju ulogu.
Svirate nekoliko instrumenata. Koliko vam to pomaže?
Kako znam svirati gitaru i klavir, uglavnom su me "koristili" u predstavama za manje uloge, primjerice ribara ili konobara. Dok mi Nenni Delmestre nije dala priliku u HNK zaigrati u predstavi "Kontra progresa". Prvu glavnu ulogu dobio sam u Šibeniku, u predstavi "Arhimedov zakon" u kojoj sam se skinuo gol. Ja s tim nemam problema, no cijela tehnika je provirivala. Bilo je to "narodno veselje". Redateljica Nenni Delmestre ima veliki utjecaj na moj razvoj. Ona je primijetila da bi jedan momak s gitarom mogao nešto i glumiti, ha-ha-ha. Paralelno sam bio angažiran u Splitu, Šibeniku, Zadru i Dubrovniku, a potkraj 2015. potpisao sam ugovor s GKM-om.
Zašto ste upisali režiju na Akademiji u Zagrebu?
Uvijek mi se to sviđalo, uvijek je to bilo neko moje nerealno maštanje jer sam se bavio glazbom, pisao dramske tekstove, istraživao. Režija je bila maštanje o objedinjavanju izvedbenih umjetnosti, shvatio sam da želim znati što su temelji zanata ako ih već želim negirati. Ali manjak samopouzdanja nevjerojatno koči čovjeka. Stvorio sam si neki strah bez posebnog razloga, zbog čega sam se punih šest godina bojao prijemnoga za režiju. Pripremajući se, za što mi je trebalo stotinu dana, pročitao sam gotovo stotinjak dramskih naslova i desetak stručnih knjiga. Uvukao sam se u kuću, prijatelji su mislili da sam u depresiji. Nikome nisam rekao što planiram. To je bila moja misija! Kad sam primljen, 22. 9. 2019. javio sam mami. Pitala me: "Sine, pa što ćeš ti raditi?" Prve dvije godine bio sam jako angažiran. Puno sam naučio od kolege Marka Petriča. Sad sam pri kraju. Najteže mi je bilo na prvom režijskom ispitu stati pred glumce kao redatelj, svjestan koliko ne znam, a s punim uvjerenjem kao da mi je sve jasno. Redatelj ne smije odašiljati nesigurnost.
Nedavno ste vrlo hrabro na scenu GKM-a postavili komad "Prve dame" Wernera Schwaba. Predstava je nešto novo i različito od onoga što smo do sada gledali u Teatrinu?
Do studija režije nisam znao da postoji postdramski teatar, a interesirali su me različiti načini na koje možemo nešto prikazati. Radio sam na dekonstrukciji priče, na tome jesmo li ideološki promijenili sadržaj. To me dovelo do Schwaba koji je napisao 16 djela koja se igraju na četiri kontinenta, stalno u Austriji i Njemačkoj. Te njegove političke zavrzlame i danas su jako aktualne. Ravnatelj Ivo Perkušić pristao je da radimo Schwaba i da polako na scenu dovodimo i druge tipove kazališta. Ne želim se baviti političkim teatrom, ali socijalno angažiran teatar svakako može biti prva stepenica. Publika do sada nije imala priliku gledati bilo što što ne docira, a mi ćemo dobivati povratne informacije. To je za GKM vrlo riskantan potez, ali bio je pravi trenutak za hrabrost i šok. Nema scenografije, nema centralnog događaja. Glumice su se baš potrudile i dale se maksimalno. Zadovoljan sam senzibilitetom i energijom te predstave.
Film ili kazalište, gluma ili režija?
Malo i skromno je moje iskustvo s filmom, jedino je "Ribanje" ozbiljnije iskustvo i snimanje. Veliki ekran nije mi snažan, mene je kazalište odgojilo i znam koliko je teško biti glumac. Jedan moj kolega kaže da ne postoji režija, nego samo gluma. A ja ću biti redatelj i glumac jer sam shvatio da će mi uvijek jedno pomagati drugome. Napokon sam zaista miran. Smatram da umjesto da dekonstruiramo klasike treba postavljati suvremeni tekst s modernim jezikom. Kazalište je igra, s takvim tekstovima lakše se igrati. Ima sjajnih naslova, po Europi se lijepo piše. No apsolutno sam za hrvatsko dramsko pismo.
Imate li namjeru, kao mnogi vaše kolege, otići u Zagreb?
Nemam jasne planove. Kao što gluma ne može bez režije, tako ne može ni Zagreb bez Splita.
