U prepunoj pulskoj Areni u subotu je počeo jubilarni, 70. Pulski filmski festival. U tih sedamdeset godina Pulom su šetale najveće svjetske zvijezde, a u festivalskim programima premijerno je prikazano čak 885 filmova. Od ove godine vodi ga nova ekipa na čelu s umjetničkim ravnateljem Danielom Pekom koji je naglasio da obljetničko izdanje posvećuju poslovično strogoj, ali i dirljivo vjernoj pulskoj publici.
Prisjećajući se anegdota i emotivnih momenata iz osobne i pulske povijesti, pozornicom Arene prošetali su gosti u rasponu od legendarne glumice Eve Ras te redatelja Gorana Markovića i Rajka Grlića, do producentice Ankice Jurić Tilić te glumice i redateljice Lane Barić.
– Godina je bila '74, a ja sam donio svoj prvi film u Arenu. Noć prije imali smo probu, zvuk je bio sjajan, slika sjajna. U premijernoj noći počela je projekcija. Slika je bila sjajna, no nije bilo tona. Prolazila je minuta, dvije, pet... publika je počela brujiti, ja sam u panici otrčao do kabine kad tamo – dva majstora projekcionista sjede i igraju šah. Ja sam zapanjeno viknuo: "Ton, dajte mi ton!" Jedan se okrenuo i rekao: "O, oprosti", i okrenuo je jedan gumb. U Areni se pojavio ton, a zvižduci su polako jenjali. Nakon projekcije jedan stariji kolega me pitao: "Jesi li odnio viski u kabinu?" Ja sam rekao: "Nisam." "E", kaže, "pamti to." Tu sam naučio dobru lekciju za sljedećih 11 filmova koje sam vrtio u ovoj Areni. Za svaki sam gore odnio viski – ispričao je Rajko Grlić te izrazio nadu da je redatelj "Hotela Pule" Andrej Korovljev sve dobro provjerio uoči svog dugometražnog debija pred domaćom publikom.
Premijera tog filma sigurno je pridonijela velikoj gužvi u prvoj festivalskoj noći: pulska publika uvijek je s velikom radoznalošću dolazila gledati filmove koji se tiču njihova grada, a na ovome je zaista radio impresivan broj Puležana: od producentice Dijane Mlađenović i redatelja Andreja Korovljeva do fotografa Hassana Abdelghanija i drugih viđenijih stanovnika istarske prijestolnice koji su u filmu ostvarili sporedne uloge.
"Hotel Pula" inspiriran je romanom Vladimira Stojsavljevića, a prati zabranjenu ljubav izbjeglice Mahira i mnogo mlađe Puležanke Une. Godina je 1995., a Mahir sa svojim sunarodnjacima životari u Hotelu Pula – mjestu koje, iako je praktički na plaži, ne može biti dalje od morske idile. Tu odzvanjaju jecaji žena koje su izgubile obitelj, preživjeli muškarci u dijeljenim sobama ne spavaju od noćnih mora, a samo parsto metara dalje, u noćnim klubovima odvija se neki paralelni život.
U glavnim ulogama Mahira i Une izrazito su uvjerljivi Ermin Bravo i prirodno talentirana Nika Grbelja, a među sporednim ulogama ističu se sjajna riječka glumica Nika Ivančić kao Unina najbolja prijateljica, pokojni Jasmin Telalović kao žrtva ratnog zločina, Maja Izetbegović kao očajnica Vahida te Petra Blašković kao disfunkcionalna Unina majka. Pratimo ih u njihovim unutarnjim previranjima i međusobnim povređivanjima, jer koliko je svima potrebna bliskost, toliko su zatočeni u nemogućnosti da je ostvare.
Pula je devedesetih bila prijestolnica hrvatskog punka, a dio te scene bio je i sam Korovljev. Pa iako se radilo o svojevrsnom antisistemskom miljeu koji se gnušao nacionalizma i nacionalnih podjela, iz današnje perspektive jasno je da su i sami pridonijeli getoizaciji izbjeglica u njihovu gradu, i to je tema od koje Korovljev ne bježi. U tom kontekstu zanimljivo je kako je jedina koja je dala šansu muškarcu iz Hotela Pula upravo djevojka koja i sama bježi od svojeg obiteljskog rata, pa se njena ljubavna transgresija može gledati i kao očajnički čin i pobuna protiv pijane majke – zagrljaj muškarca koji joj mijenja odsutnog oca.
Prikazujući razornu Mahirovu priču i Uninu obiteljsku muku, Korovljev kao da je mnogo vještije portretirao ratne stradalnike nego punkere s kojima je odrastao, a koji na trenutke djeluju gotovo karikaturalno. No unatoč povremenom upadanju u zamke stereotipa i formulaičnosti, novim filmom Korovljev je svojoj Puli prije svega podario emotivnu posvetu, usidrenu u vremenu kojeg se sjećamo s mješavinom sjete i nostalgije.
Atmosferičnosti i ujednačenosti filma uvelike pridonosi i fotografija Stanka Hercega koji uspješno dočarava i anksioznost života u hotelskoj sobi oblijepljenoj novinskim papirom, kaotičnu slobodu noćnih klubova i magičnu privlačnost pulskih plaža u svitanje. S njima se na pulsku pozornicu nakon premijere popela vjerojatno najbrojnija ekipa u novijoj povijesti festivala, a pulska ih je publika nagradila zasluženim pljeskom.
