Nijedan visoki hrvatski dužnosnik u dalekom Novom Zelandu nije bio od daleke 1995. godine i četverodnevnog posjeta prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana.
A onda je ove čudne hrvatske proljetne zime u toj zemlji osvanuo hrvatski premijer Zoran Milanović na čelu malobrojne delegacije. Prije Novog Zelanda bio je u Australiji, no taj posjet nije bio službeni, premda je hrvatski premijer razgovarao sa svim najutjecajnijim političarima u toj zemlji.
U Hrvatskoj su mediji, a onda i narod, iznimno histerično reagirali već i na samu najavu premijerova prekooceanskog puta. Najavljivane su i demonstracije nezadovoljnih Hrvata koji će crvenome Milanoviću poručiti da ide kući. S velikim je veseljem objavljivano da Milanović, barem u Australiji, nije pozvan ni u jedan hrvatski klub.
Pri tome su mnogi zaboravili da se tu ne radi samo o Zoranu Milanoviću, čelniku SDP-a, nego i o hrvatskome premijeru, dakle i instituciji hrvatske države. E tom premijeru u opisu radnog mjesta piše da mora putovati po svijetu, a jako je dobro ako pri tome ne zanemaruje i države u kojima žive i hrvatski iseljenici. A jedna od takvih zemalja je i Novi Zeland.
U koji je Milanovića u službeni posjet pozvao tamošnji premijer, živopisni, uspješni i bogati John Key koji, koliko mi je poznato, ne prima plaću za svoj teški premijerski posao. Nego ga, ako su mi informacije koje sam dobio od prijatelja koji živi u Novom Zelandu točne, obavlja volonterski. I pri tome zemlju izvlači iz gospodarske krize.
John Key, inače i ministar turizma, iznimno je zainteresiran za turistička pitanja, napose pitanja onog često spominjanog održivog razvoja, pa je tako i Hrvatskoj bogomdani partner. Milanović je u Novom Zelandu održao nekoliko govora. Ljudi koji su te govore uživo slušali kažu da je, bez obzira na to je li govorio na hrvatskome ili engleskome, ostavio dubok dojam na sve prisutne.
Što je nagradio i novozelandski tisak. Na poslovnom susretu Milanovića i Keya okupila se cijela novozelandska vlada, a nedavno je Novi Zeland ukinuo vize za hrvatske građane koji turistički posjećuju tu zemlju. Milanović je u Aucklandu bio i u hrvatskome klubu. I u tom je klubu, kako bi to posprdno rekli u Hrvatskome saboru, slušao folklor, kao da, po mišljenju nekih hrvatskih zastupnika, nema pametnijeg posla. I doista. Milanović je gledao i slušao jednosatni nastup Folklornog ansambla Kralj Tomislav.
Ali i nastup klape Samoana čiji su članovi iz Novog Zelanda, a koja uzorno pjeva hrvatske, napose klapske pjesme na hrvatskome jeziku. Milanoviću je otpjevala i Suzu za zagorske brege. Patetična pjesma, ali puno toga je u iseljeničkom svijetu patetično. Pa i domoljubni osjećaji i pitanje zavičajnosti.
Sve se to odigravalo pred publikom u kojoj je bilo i nekoliko novozelandskih ministara. Koji su slušali hrvatski folklor s punim poštovanjem prema pripadnicima druge, treće, pa i četvrte generacije Hrvata koji, iako žive na drugom kraju svijeta, još ne žele odustati od učenja materinskog jezika, od plesanja linđa ili pjevanja bećarca.
No, novozelandski ministri na nastupe hrvatskog folklornog društva iz Aucklanda ne dolaze samo u protokolarnim, doduše rijetkim trenucima. Dolaze oni među hrvatske folkloraše češće jer poštuju njihov identitet, što zastupnicima u Hrvatskom saboru očito nije jasno. Kao što im nije jasna razlika između klokana i Maora, ali to je već pitanje koje ulazi u područje medicine. A za to kolumnisti nisu nadležni.
>>Hrvatski kazalištarci nisu čuli za Principa
došao milanče s maršalom na reveru posjetiti one koje je njegov uzor potjerao :)))))))