Prije više od deset godina Tomislav Sabljak je u ulozi scenarista uz redatelja Željka Senečića snimao dokumentarni film o Miroslavu Krleži. Prije toga su Sabljak i danas već pokojni Senečić snimili i dokumentarni film o Tinu Ujeviću. A sada je konačno na red došlo i snimanje dokumentarnog filma o samom Sabljaku, zagrebačkom plodnom i svestranom književniku, prevoditelju, osnivaču i selektoru dugovječnog Večernjakova natječaja za kratku priču te članu suradniku Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i bivšem dugogodišnjem voditelju njezina Odsjeka za povijest hrvatske književnosti. A Tomislav Sabljak za dva će tjedna imati osamdeset i osmi rođendan. Proslave neće biti jer on svoj rođendan tradicionalno ne slavi.
Dokumentarac o Sabljaku potpisuje uhodani tandem. Tu je sveučilišna profesorica, dekanica osječke Akademije za kulturu i umjetnost i autorica dvadesetak knjiga Helena Sablić Tomić te diplomirani filmski i televizijski snimatelj i profesor na osječkoj Akademiji Davor Šarić. Iza njih je već cijeli niz dokumentarnih filmova o važnim osobnostima hrvatske kulture kakvi su bili svestrana književnica Irena Vrkljan, kazališni redatelj Božidar Violić, likovni umjetnik Brane Crlenjak, pjesnikinja iz Petrovaradina Jasna Melvinger, književnik Bogdan Mesinger, proslavljeni scenograf, slikar i redatelj Željko Senečić, književni kritičar i pisac Igor Mandić...
Za potrebe dokumentarnog filma o Tomislavu Sabljaku, koji je dosad objavio četrdesetak knjiga, filmska je ekipa već nekoliko puta iz Osijeka putovala u Zagreb, snimajući Sabljaka uglavnom u njegovu impozantnom građanskom salonu, u stanu obnovljenom nakon potresa u samom središtu Zagreba. Iako je na veliki stol svojeg salona postavio svoje brojne knjige, prošloga petka Tomislav Sabljak nije uspio naći prvu objavljenu knjigu, zbirku pjesama “Nemiri tijela” iz 1955. godine, koju je objavio Lykos.
– Prva knjiga izašla mi je u dvije stotine primjeraka. Za honorar sam dobio svih tih 200 primjeraka, a teta je kupila njih stotinu – prisjeća se Sabljak svojih literarnih početaka.
Iako je Sabljak bio stalni gost hotela Palace, u kojem je imao i svoj stalni stol, snimanje u tom hotelu nije bilo moguće jer je ovaj starinski hotel, u kojem je noćio i Rabindranath Tagore, teško stradao u zagrebačkom potresu prije dvije godine. Sabljak o hotelu Palace ima brojne priče, a među njima je i ona da je baš u tom hotelu svoj salon imao pjesnik Gustav Krklec, i to kada je bio tajnik jugoslavenske Burze i živio u Beogradu. Iako je u Zagrebu imao stan, spavao je u Palaceu, u kojem se susretao i s prijateljem Ivom Andrićem, priča Sabljak.
– A kada je Ivo Andrić dobio Nobelovu nagradu, organizirao je večeru u poznatom restoranu u beogradskom Klubu književnika. Kada ga je čuveni Ivo iz tog restorana pitao za koliko ljudi da pripremi stol, Andrić je rekao za tri osobe. Dolazimo ja, moja žena i Milan Bogdanović. A Ivo je očekivao barem trideset pozvanih – kaže Sabljak, koji je otkrio i štiklec s crkvenog vjenčanja Miroslava Krleže i glumice Bele Kangrge.
– Vjenčanje je bilo u zagrebačkoj crkvi sv. Blaža. Krležin kum bio je Milan Begović, a na crkvenom obredu bio je i Moša Pijade, tada član Centralnog komiteta KPJ. No nisu ga pozvali na večeru, na kojoj su bili samo kumovi – kaže Sabljak, koji među neobjavljenim rukopisima ima i poveći tekst o svojim susretima s poznatim piscima i javnim osobama koje su mu se povjeravale, ali za koji nije siguran da će ga ikada objaviti.
O Sabljaku je za dokumentarni film Helene Sablić Tomić govorio i ugledni slikar, ali i nagrađivani autor kratkih priča Dimitrije Popović, umjetnik o kojem je snimljeno čak sedamnaest dokumentarnih filmova. Popović je ilustrirao tri Sabljakove knjige i to je samo jedan od razloga njegova gostovanja u ovom dokumentarcu.
– Dimitrije Popović autor je portreta hrvatskih književnika, od kojih jedan visi i u sobi tajnice Odsjeka za povijest hrvatske književnosti u Opatičkoj ulici u Zagrebu. Njegovi su se portreti našli i na naslovnicama tematskih brojeva časopisa Kronike tog odsjeka pa će se portret Ranka Marinkovića naći na naslovnici posljednje Kronike koju sam uredio. A Popović je i autor portreta Antuna Gustava Matoša, Janka Polića Kamova, Antuna Branka Šimića, Ivana Gorana Kovačića... Napisao je i knjigu “Smrt Danila Kiša”, a Kiša smo obojica poznavali... – kaže Tomislav Sabljak.
Autorica filma Helena Sablić Tomić u dokumentarcu će obuhvatiti Sabljakov bogat književni rad, koji je uvijek išao u nekoliko smjerova pa je on postao i autentičan zagrebački kulturološki fenomen jer se bavio i poezijom, filmskim scenarijima, kratkim pričama, radiodramama, književnim kritikama, znanstvenim radovima, a radio je i rječnike hrvatskih žargona...
U filmu će ga portretirati i kao obiteljskog čovjeka, ali i kao mladića koji je 1945. godine ostao bez oca pa ga je podizala majka. Važna je i Sabljakova promocija kratke priče kao posebnog žanra koji do njega u nas nije bio prepoznat ni raširen. Važno je i Sabljakovo bavljenje kazalištem, jer on je doktorirao na Kamovu. A tu je i Sabljak kao prevoditelj. Za potrebe filma u zagrebačkom restoranu Fotić Sabljak je čitao i svoj prijevod pjesme “Uspavanka” čuvenog engleskog pjesnika W. H. Audena, s kojim se susreo, i to baš u Zagrebu, naravno, u hotelu Palace, u kojem je Sabljak intervjuirao pjesnika za Telegram. Sabljak smatra Audenovu “Uspavanku” jednom od najljepših ljubavnih pjesama cijele svjetske književnosti.
– Sabljak je prevodio da bi nadišao sebe, a ne da bi obavio posao. Prevoditelj koji je upoznavao autore koje je prevodio, bilo osobno ili pomoću pisama, te je iz tih kontakata dobivao sliku vremena – objašnjava Helena Sablić Tomić. Ipak, toj je sveučilišnoj profesorici žao što za dokumentarne filmove o važnim kulturnjacima interes ne pokazuje Hrvatska televizija.
– Nudili smo ovaj serijal o hrvatskim literarnim klasicima HRT-u, ali nisu reagirali. A mogli smo u serijalu obuhvatiti i druge umjetnosti. Ako to nije hrvatski kulturni identitet, onda ne znam što jest. Ako to nije zadaća javne televizije, onda ne znam što jest. Nudili smo im i snimanje petnaestominutnih filmova o članovima Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, da javnost zna tko su akademici. Ali na HRT-u su mislili da im to nije potrebno. Ni HAVC nije pokazao interes za dokumentarne filmove o hrvatskim piscima. Zato filmove snimamo iz entuzijazma – kaže profesorica Helena Sablić Tomić, čiji filmovi ipak nalaze put do televizijskih ekrana i gledatelja.
– Pedeset godina kasnimo za Engleskom. Mi tako uopće nemamo snimljeno kako su zvučali hrvatski pisci, za razliku od Engleza, koji su im objavljivali i vinile. Doduše, kod nas su prije objavljivane ploče s poezijom, ali nju su uglavnom govorili glumci. Mi, nažalost, nemamo tonske zapise Petra Šegedina, Nikole Šopa, Vjekoslava Kaleba, Ujevića, Marinkovića... – žali se Tomislav Sabljak, koji već desetljećima uporno promiče ideju o osnivanju Muzeja književnosti u Zagrebu.
– Ukratko, njegujemo kulturu zaborava – poentira Helena Sablić Tomić, koja se i svojim filmovima bori protiv takve (ne)kulture.
