Prije točno deset godina Anica Tomić režirala je dvije predstave koje su ne samo zapažene u hrvatskom teatru nego su imale velik društveni odjek. Prva je bila “Ana i Mia” u Maloj sceni i bavila se anoreksijom i bulimijom, a druga “Ovo bi mogla biti moja ulica” u ZKM-u, predstava koja je krenula od tragičnog slučaja Luke Ritza i na autentičan umjetnički način progovorila o vršnjačkom nasilju. Već tada bilo je jasno da je na scenu stupila redateljica za koju je rad u kazalištu način borbe za bolji svijet, za bolje ljude. Sada, na kraju 2020., ona je autorica koja je predstavom “Hotel Zagorje”, praizvedenoj u Gavelli prema motivima istoimenog romana Ivane Bodrožić, osvojila Nagradu hrvatskog glumišta za najbolju predstavu u cjelini i Nagradu hrvatskog glumišta za najbolju režiju.
Luda 2020. ipak vama osobno završava jako dobro. Kakva je sudbina predstave koja je premijeru imala polovicom veljače, uoči samog lockdowna? Koliko ju je publika uopće vidjela?
Cijela 2020. pripada onim neobičnim godinama u životu, neki bi rekli prijelomnima, sudbonosnima, iskustvenima. Za mene je ona bila izazov na nekoliko razina, i privatnom i poslovnom, no uz pozitivnu energiju i vjeru da se i najgora vremena mogu i moraju intenzivirati osmijehom i dobrim mislima, ona je za mene osobno bila dobra, snažna i vizionarska. Mišljenja sam da nam se, jedino ako iskreno, intenzivno i bez predumišljaja živimo život u dobrim namjerama, onda to na isti način vrati. Nakon premijere predstava se intenzivno igrala, bila je rasprodana do kraja svibnja, no onda nas je zadesila pandemija, ubrzo i potres, koji je i definitivno zaustavio igranje. Vjerujem da će Gavella ubrzo ponovno otvoriti vrata publici i da će “Hotel Zagorje” u punom sjaju i snazi ponovno stati na scenu, kao i ostale predstave. Sad na jesen kazalište Komedija posudilo je svoju dvoranu i imali smo u sklopu tjedna Gavelle dvije izvedbe te želim javno zahvaliti gospodinu Lončaru. Ali i pozvati sve institucije koje su zadužene za obnovu kulturnih institucija da uistinu hitno prionu tom poslu. Naime, kulturne institucije, njihovi sadržaji i umjetnici koji u njima rade čine “bilo” grada, pa tako i univerzuma, oplemenjujući istančan duh pojedinaca kao i društva. Bez kulture se ne može, kao ni bez teatra i umjetnosti općenito – ona je arterija organizma koji dugoročno umire ako se krvožilni sustav ne poštuje i ne obnavlja. Vjerujem da će odgovornost i briga za kulturne institucije i njihove radnike ipak nadvladati jednu dugoročnu nebrigu koja nas u kriznim vremenima, prokazuje, upozorava da ne možemo nastaviti više ovim putem. Također je važno podržati slobodne umjetnike koji uvelike čine sadržaje programa ovih institucija, a trenutačno ih je situacija pandemije dovela na rub egzistencije.
Roman Ivane Bodrožić definitivno nije bio lak za “prijevod” na teatarski jezik, valjda smo i zbog toga čekali toliko godina od njegova objavljivanja, ali što je u njemu bio najveći izazov?
Roman sam pročitala čim je izašao, intimno sam se vezala uz njega i zato što je Ivana išla sa mnom u gimnaziju i zato što sam preko svog oca prošla sličnu priču. Njen roman pomogao mi je da ispričam svoju priču. Nažalost, Ivanina oca nema više, moj je uspio ostati živ. Odluka da radim roman išla je iz odgovornosti prema vlastitoj djeci, ona zaslužuju jedno empatično, tolerantno i nenasilno društvo, a prošlost ostavljamo tamo gdje i pripada – prošlosti. Povijest generacije rođene krajem 70-ih i početkom 80-ih je životopisna. Rođeni smo i živjeli u komunizmu, kao djecu svako od nas na svoj način zadesio je rat, nakon rata ušli smo u tranzicijski kapitalizam i EU, usputno svjedočili raznim devastacijama, okradanjima zemlje, lažnim vladama, a da pritom nismo imali ni 40. Kako kaže naša glavna junakinja s kojom dijelim mišljenje: “Životno me iskustvo naučilo da ja sve moguće. To je taj neki strašan osjećaj gdje ti cijelo vrijeme čekaš nešto i naučen si onako, kao da te netko gadno izdresirao da je moguće da se dogodi apsolutno sve…” Važna odluka koju smo kolegica Kovačić (Jelena Kovačić, dramaturginja, stalna suradnica Anice Tomić, op. a.) i ja donijele bila je da tu priču ispričamo kroz vizuru žena. Ženski glas često je zakinut u javnom prostoru. Njegova emancipacija samo se ponekad stavlja u javni diskurs, kad je određenim strukturama to potrebno. Žene su u svim ratovima u sjeni, ali upravo one skupljaju krhotine života i sastavljaju ga za moguću budućnost. Iskustvo rata prolaze same; od njih se očekuje da izdrže, podnesu i pretrpe, bez prava na to da im bude teško. Zbog te zanemarenosti ženskog glasa bilo je važno sve to ispričati kroz ženske likove. Želim vjerovati da je ženski glas važan, ako ne i odlučujući za javnu i privatnu povijest, i bez obzira na to što ga službena povijest stavlja na marginu. Ipak, stvari se mijenjaju i to je put kojim obrazujemo svoje kćeri, ali i sinove – svijest o tome da jesmo i moramo biti ravnopravni.
Od samih početaka karijere poznati ste kao redateljica širom otvorenih očiju, kreativka koja jasno upozorava na probleme s kojima se suočava naše društvo. Koja je po vama najveća rak-rana koju i danas vučemo od Domovinskog rata?
Naša generacija, tada djeca, danas odrasli ljudi, i dalje čeka kao što i lik romana čeka povratak oca. Moja generacija čekala je i čeka neko bolje i sigurnije uređenje, no, kao što svjedočimo, naša vlast iz godine u godinu pokazuje da nije zrela, da nema hrabrosti boriti se za pravedno, tolerantno i ravnopravno društvo. Pozicija prognanika, ondašnjeg izopćenika, danas se pretvorila u poziciju marginaliziranog čovjeka, također društvenog izopćenika – bez prava na glas i prava na odluku. Mi smo kao društvo otišli u “drugost neosjetljivosti” iz koje, bojim se, nema povratka. Neki su u tom čekanju nestali, neki se iselili, neki i dalje simbolički čekaju da ova naša “domovina” napokon postane dom za sve, a ne samo za neke. To čekanje, ali i neka želja da se postave pitanja o tome gdje smo mi to danas? Kako živimo? Je l’ sve to vrijedilo? I koje su nas to politike dovele do toga da smo nakon svega ipak jedna mala korumpirana zemlja s lijepim krajolicima, u kojoj se Vukovar spominje samo kad je obljetnica, kao što se i obespravljenih sjeti kad su potrebni politički poeni. U našoj maloj klaustrofobičnoj zemlji kao da čujem Ujevića koji govori – ventilatori, ventilatori, ne rade ventilatori, nema ventila! Nažalost, ovi su prostori duboko povijesno uronjeni u ratove, a današnje generacije, koje su rođene nakon posljednjeg rata, osjećaju tu tihu i skrivenu agresiju koju ta vrsta zla unosi u ljudske živote. Neprerađivanje trauma njihovih roditelja zateklo je današnje generacije i one su zato, prema sociološkim istraživanjima, puno agresivnije, nasilnije i ideološki opterećenije od svojih predaka. Tu već govorimo i o transgeneracijskom PTSP-u. Usto, otvaraju se i neka druga pitanja: s jedne strane imamo glasove preživjelih i njihovu krivnju, zato što su preživjeli, koji se pak isprepliću sa svim nevinim i ubijenim žrtvama na svim stranama. A onda politike po potrebi koriste te iste fragilne ljude ne bi li ih instrumentalizirale te potiču sitne nacionalne i ideološke teme ne bi li sve više polarizirale zemlju, koja je ionako socijalno i gospodarski devastirana. Zato danas, nažalost, imamo jedno “bolesno društvo” i “ukočen mir” pa mi se sve češće čini da čujem Thomasa Bernharda koji govori kako su ljudi “previše zabrinuti za svoje egzistencije da bi imali vremena za druge”. Postali smo zemlja u kojoj se perpetuiraju stalno isti problemi i u kojoj se nitko ne želi suočiti s istinom, ma kako ona bolna i traumatična bila. Duševno nezarastanje rana što pojedinačnih, što kolektivnih, možda je najveći propust, jer smo dopustili da ljudi “uvenu”, da ne vide nadu. To možda najviše zamjeram.
Zašto je tako malo umjetničkih pokušaja da se progovori ratnim traumama. Meni se čini nevjerojatnim da mi još uvijek nemamo film(ove) o Vukovaru, film o junacima, žrtvama… Vjerujem da bi ta umjetnost doista donijela katarzu.
O tim temama teško je govoriti zato što traži da stavimo na kocku cijelog sebe i da pritom ne manipuliramo političkim, etničkim ili nacionalnim istinama. Istina je, kao što Hegel govori, ono što je “cjelovito”, što je veće od svojih dijelova, što ih istodobno ujedinjuje bez obzira na razlike. Vjerujem da će, kad naše društvo dođe na razinu svijesti-oprosta i empatije, doći trenutak kada će se intenzivno i snažno govoriti o ranama koje je ovo podneblje podnijelo i čije posljedice osjećamo. Bez priznavanja vlastitih grešaka i svijesti o tome nisam sigurna da ćemo moći govoriti o temama koje ste naveli.
Čini se da nam se društvo sve više dijeli, polarizira, da doslovno svaka tema, počevši od onih ratnih, nosi predznak „naši“ i „njihovi“, a to u konačnici vodi k ljudima koji pucaju po Markovu trgu, ali i onima koji tvrde: „Korona ne postoji“. Može li se tome uopće stati na kraj?
Može. Svemu se može stati na kraj ako postoji politička volja i želja i dubinsko razumijevanje problematike. Nama nedostaje empatije prema drugima, nedostaje nam “ulazak u tuđe cipele”, a da pritom na trenutak zaboravimo na sebe i vlastitu komociju. Mladić koji je pucao odrastao je u okolini koja je nasilna u diskursu i u poticanju krivih vrijednosti, i sam je sin PTSP-ovca, i onda se na kraju čudimo kad uzme oružje. Oružje uzimamo onda kad mislimo da jezik i govor više ne postoje. Kad krene oružje, izlazimo iz diskursa ljudskosti i jezika. Oko tog mladića zakazao je sistem, svi smo odgovorni. Ako danas ili sad zauzmemo stav da se poštujemo bez obzira na razlike, ako osnujemo psihološke timove, ako osnujemo institucije koje će se baviti našim najsiromašnijim i najugroženijim ljudima, ako uložimo u mladost i kreaciju, kao i građanske vrijednosti koje promiču toleranciju od najranije, predvrtićke dobi, onda vjerujem da možemo u nekoliko desetljeća izgraditi empatično i nenasilno društvo. Za sve ovo treba i hrabrosti i požrtvovnosti, a to nas stavlja u nekomfornu poziciju i očekuje velik rad i trud. Cinizam i sarkazam osobno ne podnosim, mislim da je to obrana od samog sebe, štit u kojem nema dijaloga. Ako se okrenemo od cinizma i ironije kao obrane, možda ćemo postići da se čujemo i vidimo. I da njegujmo skromnost, za koju kao da zaboravljamo da je vrlina, a ne mana.
U toj i takvoj situaciji, koji posao treba odraditi kazalište? Je li vrijeme za novo čitanje klasika ili za autorske projekte koji ponajprije govore o nama, našem vremenu, traumama…
Intimno, za mene je kazalište od malih nogu, kad sam sa šest godina prvi put stala na scenu, prostor u kojem progovaram o tome kako bi nam moglo biti, pritom upozoravajući na probleme, fiktivno u svom umišljaju, boreći se za one koji nemaju prava glasa, za one koji su marginalizirani, zaboravljeni, obeščašćeni, ali i za one hrabre, junake i junakinje – nositelje povijesti. Svjetska literatura prepuna je takvih likova, o tim i takvima progovaram jer to je moja intimna i građanska dužnost. Za mene je teatar prostor političke, estetske i etičke borbe. Zadnje mjesto obrane naših duša. I zato mi je svejedno je li to klasik ili sam inspirirana pa radimo autorski. Svakako je kazalište, ono s kojim živim i u kojem živim, dio mene, kao i moja djeca, postalo je neraskidiv dio mog intimnog identiteta.
Koje su po vama ključne tema našeg vremena?
Obiteljsko nasilje, i nasilje kao takvo, tolerancija, empatija, međugeneracijska solidarnost, ekologija, pitanje migranata i oprost. Ali oprost iz srca – to je posebna tema, ona koja ide prema katarzi i obuhvaća sve gore navedeno.
Koliko je trauma i psihoza donio koronavirus, kojim ste se bavili u projektu „Monovid-19“ ZKM-a?
Izvedbeni koncept projekta “Monovid-19” proizašao je djelomično zato što volim forme u kojima se publika kreće i nailazi na različita iznenađenja, zadnji takav “Usmeni spomenik” 2019. radila sam za Queer festival Zagreb po ulicama grada Zagreba, po kojima smo dokumentaristički rekonstruirali tajnu povijest LGBT zajednice ovih prostora. S druge strane koncept je djelomično proistekao i iz mjera uvjetovanih malim brojem ljudi u publici koji mogu ući u kazalište, ali i samim brojem različitih monologa. Količina raznih glasova meni je redateljski jako potentna jer je nova, nepoznata i izvlači na vidjelo različite stvari o kojima nismo do sada razmišljali. Istodobno, ona otvara niz pitanja i strahova, a meni daje otvorene ruke i mogućnost kreacije da u njih učitam svoje svjetove i vizure, dajući im komičan obol zbog kojeg lakše možemo izdržati sve. Kako je riječ o 19 monologa, podijelili smo ih na tri predstave s po šest različitih monologa, a sve predstave završavaju jednim, koji je zajednički svim predstavama. Kolegica Kovačić sjajno je adaptirala monologe i na prvi pogled u nepovezivim monolozima našla način da ih poveže u cjeline i, kada je to bilo moguće, ispreplete. Paralelno smo ih zajedno umnožavale ubacujući i druge likove i rastvarajući ih u dijaloške situacije – sve to rezultiralo je time da imamo tri predstave koje počinju istodobno, za tri različite publike. Svaka predstava, bez obzira na raznolikost glasova i likova, nosi svoju zajedničku misao i ideju baveći se politikom, ali i feminističkim, socijalnim, gospodarstvenim i ekonomskim temama. Duboko usloženi monolozi sadržajno, motivacijski i idejno isprepleću oko nas panoptikum naših suvremenika – velikih i malih ljudskih priča koje se najmanje bave pandemijom, a najviše našom krhkošću da se nosimo sa sobom i vlastitim životima. Svaki monolog igra se na drugoj lokaciji, dok publika zajedno sa ZKM-ovim sjajnim ansamblom nanovo otkriva potencijalna mjesta izvedbe skrivenih kutaka kazališta.
Imate li potrebu iznova raditi tu predstavu, jer iz ove sadašnje jesensko-zimske perspektive proljetna kriza i zaustavljanje svijeta doista izgleda kao “kamilica”?
Nemam tu potrebu, jer sva tri dijela predstave Monovid-19 rekla su što mislim o koroni. Nisam sigurna da je i tada izgleda kao “kamilica”, iako sam svemu pokušala pristupiti kroz humor i duhovitost, da se ta tenzija psihoze oko korone ipak svede na nepodnošljivu lakoću postojanja. U nekim tekstovima Monovid-19 uistinu se broje mrtvaci koji padaju po cesti, a mahniti tirani samo im se podsmjehuju gledajući ih sa strane. Monovid-19 projekt je koji je ujedinio 19 hrvatskih dramskih pisaca i on je predstava koja u svojoj etičkoj biti zagovara slobodu i ljubav, on govori o našoj budućnosti i smije se našoj sadašnjosti, podsjećajući nas da smo krhkiji i slabiji nego što mislimo. On je priča i o empatiji i solidarnosti pisaca i kolega glumaca i ZKM-a, na čelu s ravnateljicom Snježanom Abramović Milković, koja je to prepoznala. Kazalište je unatoč svemu i usprkos svemu odlučilo da i u najtežim trenucima postaje ogledalo i hrabar govornik koji se suprotstavlja pandemiji i krizi ljudskog roda. Rekao bi moj kolega Leo Rafolt u sjajnoj knjizi “Virus in fabula”: “...pisanje bez distance uvijek je riskantno. Ali život na distanci još je rizičniji.” Iako smo se bavile temom u sinkroniji s vremenom u kojem se ona događa i bez obzira na rizik (jer distanca od teme ne postoji), vjerovale smo da je distanciranje opasnije od izbjegavanja teme pa makar sedam ljudi hodalo tijekom izvedbe.
Kako se osobno nosite s izazovima života pod koronom?
Vrlo dobro. Imam dvoje djece i sjajnog supruga. Živimo život punim plućima, jer vrijeme nam dokazuje da sutra ne postoji. Postoji samo sad. I toga se držimo. Sa smiješkom na licu i bez fige u džepu, kako bi rekao Luka Ritz, živimo odgovorno i sretno za bolju budućnost. Jer budućnost je sada, ne sutra.
Nitko, naravno, nije mogao predvidjeti virus koji će zaustaviti izvedbene umjetnosti, ali s nekim vremenskim odmakom čini se da su mnogi problemi kazališta, preko kojih smo šutke prelazili, sada došli na naplatu?
Uvijek stvari koje ne rješavamo dolaze na naplatu. Ovo je vrijeme u kojem iscrpno moramo vidjeti gdje smo do sada griješili i, ako želimo, iz svega toga možemo nešto naučiti i napredovati. I to ne mislim samo na kazalište. Naravno, oni koji odlučuju na razini institucija morat će se zapitati jesmo li uistinu stavili na kocku cijelog sebe i bili dovoljno odgovorni.
Kakvo je vaše mišljenje o kazalištu online? Neki kažu da je spas, a neki da je to kao tečaj plivanja online?
Izvedba sama kao i kazališna umjetnost u svojem prapočelu zahtijeva dvije osobe koje razmjenjuju ne samo rečenice i egzistencije nego i dodir. Dodir je ključan za integritet svakog pojedinca, a u našem fiktivnom izvedbenom svijetu bez njega nema izvedbe. Svakako bez dodira ne želim zamišljati kazalište jer ono je, za razliku od virtualnog, nešto što nas čini zajedno s izvođačima svjedocima trenutka koji je dugoročno nezamjenjiv.
Uspijevate li raditi planove do kraja sezone, za nove projekte?
Iskreno, trenutačno je situacija da su sve dogovorene režije i projekti u Hrvatskoj i inozemstvu stavljeni na čekanje trenutka kada će se pandemija zaustaviti. Veseli me jedino što na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje radim kao docentica i predajem glumu, život nije stao. Sa svojim sjajnim studentima i sjajnim kolegama pokušavam nastaviti i maštati kazalište bez obzira na to što je sve trenutačno stalo ili će stati. Nada da se može unatoč svemu jača je od svega što se događa. S druge strane važno mi je da moji studenti i u najkriznijim vremenima ne gube snagu, duh i vjeru – jer na njima svijet ostaje. Zato sada maštovito smišljamo kako prevariti virus i davati sve od sebe, pritom ne gubiti smisao za humor i poštovanje prema drugima.
I za kraj, dozvolimo si malo mašte: neki mecena nepresušnog izvora prihoda, koji uopće ne pita koliko će što koštati, dao vam je slobodne ruke da napravite novi kazališni projekt. Što bi to bilo? Koja tema, koje kazalište, glumci…
Ujedinila bih nekoliko ansambala, uključila pjevače, plesače, Filharmoniju, napravili bismo dramsko-glazbenu “Odu radosti” na moj način, a igrali bismo na nekom velikom nogometnom stadionu. Predstava bi započela kao “Rikard III.”, ali on nikada ne bi došao do rečenice “kraljevstvo za konja”, jer bi se sve zavrnulo u jednu potpunu drugu priču. Svakako bi neki glumci slijetali na stadion helikopterima i izvodili svoje monologe, a zatim bi ih se dizalo opet prema oblacima... Bilo bi tu i kranova i dizalica, pomoću kojih bi se neke dionice igrale u zraku... Kao što vidite, megaambiciozan projekt, ali, eto, kad već pitate da se malo opustim i izmaštam nemoguće (smijeh).
