Drugi dan Liburnia Film Festivala, koji upravo traje u Opatiji, gledateljima donosi dokumentarac “Žica” Tihe K. Gudac. Film koji je na Rapskom festivalu istraživačkog filma upravo osvojio i posebno priznanje, bavi se žicom postavljenom na hrvatsko-slovenskoj granici, koja je uzurpirala živote mještana. Tiha Gudac u središte pozornosti došla je prije nekoliko godina kada je predstavila svoj dokumentarni prvijenac “Goli”, o iskustvu svog djeda u zatočeništvu na Golom otoku. Radilo se o filmu koji je bio višestruko nagrađivan u Hrvatskoj i svijetu, a proglašen je i najboljim filmom na Liburnia Film Festivalu 2015. godine.
Nakon “Golog” snimili ste dokumentarnu TV seriju “Kultura na radničkoj traci” i producirali nekoliko filmova drugih redatelja. Kako je paralelno s time nastajao vaš projekt “Žica”?
Film je dio većeg europskog projekta “Granice”, u kojem je prema idejnom konceptu belgijskog producenta F. Nikolaija šest europskih autora snimilo TV formate na temu europskih granica. “Žica” je dio te priče, a postala je film jer smo dobili potporu HAVC-a i RTVSLO za snimanje dugometražnog formata, a ne samo kraće priče. Tematikom žilet-žice na hrvatsko-slovenskoj granici, a posljedično i migracijama, počela sam se baviti prije pet godina, kada sam pozvana da sudjelujem u projektu nedugo nakon što je slovenska vlada postavila žicu na obalama rijeke Kupe. Priprema snimanja i traženje financijskih sredstava trajali su nekoliko godina, tako da se glavno snimanje odvijalo od 2019. do 2020. godine.
Na samom početku snimanja niste imali na umu baviti se migrantskom krizom kao takvom, no situacija se uskoro promijenila. Na koji način?
Kad sam prvi put došla u kupsku dolinu, čije je društvene i prirodne spone tih mjeseci žilet-žica prerezala napola, cijela situacija djelovala je kao teatar apsurda. Naime, zbog konfiguracije tla koja kanjon Kupe čini teško dostupnim, žitelji doline bili su uvjereni da migranti nikada neće doći u taj kraj. Tada je apsurd cijele situacije bio jedna od tema. Međutim, tijekom godina pripreme filma dogodile su se neke političke promjene – fortifikacija drugih europskih granica prouzročila je skretanje balkanske migrantske rute upravo u smjeru Kupe. Dijelu ilegalnih migranata koji su zapeli u Bosni upravo je ovaj kraj postao najbliža točka ulaska u schengensku zonu. Također, neprohodnost terena ujedno znači i otežan nadzor granice u šumama uz kanjon Kupe tako da su noći postale obilježene ljudima koji prelaskom rijeke i žilet-žice ovdje pokušavaju ući u Europu. Budući da se realnost uz žicu promijenila, osjećala sam da se to mora odraziti i na film koji snimam.
Kako je izgledao vaš rad na terenu i na koji ste način pridobili aktere filma na sudjelovanje – pogotovo s obzirom na njihove veoma različite svjetonazore?
Rad na terenu bio je dug i raznovrstan. Svi ljudi koji su u filmu ljudi su koji žive neki svoj normalan život uz granicu, nitko od njih nije aktivist. Međutim, postavljanje žilet-žice i dolazak migranata izravno su utjecali na njihovu svakodnevicu te su počeli intenzivno reagirati na novu krizu u kojoj su se našli. Pored stanovnika pograničnih područja, u filmu su i ilegalni migranti koji su zapeli u Bosni i pokušavaju ući u Sloveniju i ostvariti europski san. Tražila sam ljude koji reagiraju na krizu i pritom govore nešto više. Neke sudionike u filmu je pronašla Iva Tkalec, koja je projekt donijela u Hrvatsku, neke je pronašao slovenski koscenarist Igor Bašin, neke sam našla ja na razne načine. Primjerice, o jednom čovjeku koji je kasnije završio u filmu znala sam samo čime se bavi i ime sela u kojem živi. Otišla sam u selo, raspitala se gdje živi, sjela ispred njegove kuće i čekala sve dok se nije pojavio. Sve nakon inicijalnih susreta stvar je otvorenog razgovora bez nekih skrivenih motiva. Objasnila sam svima da sam zainteresirana za različite svjetonazore jer to je jedini način da prikažem cjelovitu sliku. Tijekom rada na filmu susrela sam i neke ljude za koje sam smatrala da bi bili vrijedan dio priče, no oni s pojačanjem krize više nisu htjeli iznositi svoje stavove ispred kamere i to se mora poštovati.
Kako sada, nakon završetka snimanja, gledate na žicu i način na koji je promijenila živote ljudi koji žive u tom području?
Sama žica golem je problem za one koji žive uz nju; za ljude, životinje i kompletan ekološki sustav u koji je postavljena jer je obustavila prirodne migracije i onemogućila pristup vodi, a ne rješava apsolutno ništa. Iskoristit ću priliku da kažem da bi žica morala biti uklonjena po najbržem mogućem postupku, no potpuno sam svjesna činjenice da je ta moja izjava pucanje u prazno, jer birokratske odluke ovog tipa nemaju nikakve veze sa stvarnim životom. S druge strane žica je golemi simbol novog lica Europe kao društva koje nakon više desetljeća ponovo diže zidove i ruši mostove, u tom smislu ona bi trebala zabrinjavati ukupno europsko društvo. A prije svega, puno sam naučila o aktualnoj migrantskoj krizi, to jest o suvremenoj seobi naroda u kojoj živimo. Mnogi imaju sklonost izražavati se na razini – za ili protiv migracija. Ono što je važno shvatiti i što sam ja svakako uvidjela jest da je to potpuno promašen diskurs. Nalazimo se u situaciji u kojoj je za takva pitanja prekasno, jer na naplatu dolaze desetljeća pa čak i stoljeća krivog gospodarenja prirodom i društvom. Mi smo pak na geografskoj poziciji u kojoj je potpuno neizbježno da se ponovno nalazimo u ulozi “vrata Europe” ili da ponovno nosimo poznati naziv “predziđe kršćanstva”. Nema nazad. Godine pred nama u ovom kontekstu ne donose ništa dobro. Jedino što možemo i što moramo je osvijestiti se o situaciji u kojoj se nalazimo i početi tražiti praktične odgovore na pitanja što zaista znači i na što nas poziva to kršćanstvo koje branimo.
Pratite li još uvijek zbivanja na ovoj, ali i ostalim našim granicama? Često slušamo o protjerivanjima, “push-backovima” i neljudskim uvjetima koji vladaju u migrantskim kampovima...
Pratim i, nažalost, ovih dana potvrđuju se moje slutnje iz nekih ranijih intervjua u kojima sam tvrdila da, iako je migrantski val ispod radara, nažalost dolazi vrijeme još većih turbulencija. Političke promjene u Afganistanu upravo stvaraju novi katastrofalan migrantski val koji kreće prema Europi, a Balkan je najkraća trasa. Živimo usred velikih društvenih promjena i vrijeme je da obrazovanje i društvenu svijest koju smo razvili počnemo koristiti inteligentnije kako bi potrajao mir u kojem živimo. Mi se nalazimo na tradicionalno turbulentnom području i premali smo da bismo sami mogli rješavati izazove ovih razmjera. U tom smislu najveću odgovornost imaju bogatije zemlje zapadne Europe i Amerika. Nažalost, čini se da ti veliki samo propisuju željene rezultate i okreću glavu na drugu stranu. Možda je takva situacija razlog neljudskih uvjeta i praksi koje spominjete. Bez obzira na razloge, za naše je društvo vrlo je važno da oni koji provode agresivne metode na granici osvijeste činjenicu da agresija može uzrokovati samo dodatnu agresiju te ugrožava i naše društvo te građane Hrvatske koji žive na samoj migrantskoj trasi.
