Zlatko Bourek rođen je 1929, ali poput djeteta prepun je ideja za nove
filmove, predstave, slike, skulpture... Zacijelo je naš najveći
autoritet za lutkarstvo, njegov i Stoppardov “Hamlet” u izvedbi ITD-a
najigranija je hrvatska predstava u inozemstvu. No, Bourek sedam godina
nije režirao u Zagrebu! Premijera “Svetog Vlaha”, koju je ostvario u
suradnji s Lukom Paljetkom, bavi se povezivanjem dubrovačkih predaja o
Orlandu i Vlahu, o ratničkom i ljubavničkom principu koji brani i gradi
Grad.
VL: Radeći predstavu o dubrovačkom
zaštitniku sv. Vlahu, jeste li strahovali hoće li Dubrovčani moći
podnijeti Vaš sardonični teatar o njihovim svetinjama?
BOUREK: Ja sam se osigurao uzevši za suradnika Luku Paljetka koji je
stopostotni Dubrovčanin. On obožava svog sv. Vlaha, a ja obožavam sv.
Blasiusa, o njemu najbolje mislimo i njemu smo u čast sve ovo
napravili. Jedino iz ljubavi dopustili smo sebi da budemo malo
ležerniji. Budući da je Orlando najamni vojnik, nije nam toliko drag,
pa smo se malo s njim poigrali. Ratnik mora braniti grad, ali kad je to
obavljeno, ljubav je najvažnija i zato “činimo ljubav, a ne rat!” Već
smo u Dubrovniku radili predstavu “Orlando Maleroso”. Lonza je tada bio
fantastičan Orlando. Naša je poruka ratnicima: Dosta je sad, činite
djecu i napučite ovu zemlju koja je stradala!
VL: Je li bilo teško doći na Igre, jer
lutkarstvo je rijedak gost kazališnih festivala?
BOUREK: Jest, ali eto baš moj “Orlando Maleroso” poslije Dubrovnika
odigran je u njujorškoj “La Mammi”. Ova vrst kazališta figura izvrsno
pristaje svakom gradu uz more, ali i uz moju Slavoniju... Zamislite,
Beč je za Austro-Ugarske svojim časnicima zabranio da u Sarajevu
gledaju Karađoza. Ovo kazalište koje njegujem starinsko je i mladom će
svijetu biti izuzetno moderno. Nama starim kurjacima, Luki i meni, i
red je da poučimo mlade ljude.
VL: Ove godine Igre su se otvorile u
različitim smjerovima. S jedne strane dvije antičke drame, s druge
lutke, s treće Fabre koji oblikuje skulpture ljudskim kostima i mrtvim
kukcima...
BOUREK: I. Kunčević i I. Prlender imaju nerv, bilo bi lijepo da imaju i
dovoljno solada. Problem jest i to što je u Dubrovniku danas teško
raditi ambijentalni teatar zbog gužve. Primjerice, “Vlaha” sam želio
igrati na otvorenom, ali je zbog vreve premješten u Sponzu.
VL: Dobro je da ponovo predajete
lutkarstvo na ADU!
BOUREK: Oba Medvešeka su moji studenti i već na prijamnom ispitu dao
sam im štap u ruke i s njim su činili čuda. Vitomira Lončar također je
vražja i borbena cura... Lutkarstvo je odličan lakmus, jer se u njemu
lako otvaraju i po prirodi stidljive osobnosti a nadareni pojedinci.
Želio bih podići zanatsku razinu u hrvatskom kazalištu. Njemu ne
trebaju računala, nego majstori, zanatlije, kitničari, šusteri,
šnajderi koji čuda čine svojim rukama. Slabe su plaće. Pedesetih je
postojao u nas status državnog majstora.
VL: Imate li osobnih želja?
BOUREK: Samo da budem zdrav. Sad sam u toj fazi (smijeh)!
Sedam gladnih krava
VL: Najveći ste autoritet kad je
posrijedi lutkarstvo u nas. Čini se da ipak teško dobivate režiju u
institucionalnim kazalištima. Zašto?
BOUREK: Možda sam i sam kriv jer sam izbirljiv. Volim birati što ću
raditi. Optimist sam, nadam se da će tih sedam gladnih krava, koje su
iza mene u Zagrebu bez režije, proći. Ne tužim se, prije bi se moglo
reći da sam žalostan, nego da sam ljut. Dok imam kontakt s glumcima
koji jedva čekaju da rade sa mnom, ne bojim se. Moj problem nisu
direktori, oni su čeljad koja dođe, prođe, poneki shvati pogreške pa ih
pokuša popraviti...
Ljubomoran na skulpturu
VL: Po vokaciji ste kipar, školovani
kao slikar, majstor crtanoga filma, jedan od očeva “Profesora
Baltazara”... Što Vam je najvažnije?
BOUREK: Najvažnije mi je ono po čemu me ljudi najmanje znaju, a to je
skulptura! Nju ljubomorno čuvam i nju ne moram raditi da bih zaradio
novac. Sretan sam, jer sve što radim – svemu se veselim.
