Nakon 15 mjeseci koliko je korona među nama, već se polako može podvući crta pa se možemo zapitati što smo naučili u pandemiji, kako smo se organizirali i postoje li “rupe” koje i nakon toliko vremena “puštaju” ili pak ne drže vodu? Postoji ona stara izreka koja veli da se pametan čovjek ući na tuđim greškama, a glup na svojima, ali nažalost možemo zaključiti da smo se pokazali i još se pokazujemo prilično glupima u pogrešnim prosudbama, rješenjima i epidemiološkim ograničenjima koja ne vrijede jednako za sve.
I aktualno europsko nogometno prvenstvo bjelodano je pokazalo da postoje razlike u okupljanjima i “okupljanjima” i ne znam koji put istaknulo razlike u procjenama i pristupima različitim cehovima i vrstma okupljanja, te shvaćanju onoga što se događa nama, a i oko nas. Situacija je zapravo vrlo jednostavna i teško može nekoga začuditi, ali da se baš ništa nije napravilo da se otvoreno kaže tko to krši mjere?
Tu je i pitanje kako je Perišić bez cijepljenja proputovao Europu, a vjerojatno ih ima još. Pa ni poslovično oprezni epidemiolog Bernard Kaić ne može suzbiti iznanađenje i čuđenje kad objašnjava neobjašnjive pojave protuepidemioloških okupljanja kakva se stalno događaju bez posljedica.
Dakako, opet se pokazalo da domaći glazbeni ceh i organizatori trpe ozbiljne posljedice epidemioloških mjera, da su domaći koncerti u koroni nekima zadnja rupa na svirali, dok se s druge strane sportski ceh, pomiješan s navijačkim, ponaša prilično opušteno i svojevoljno kao da korone nema. I zadnjih par tjedana mogli smo se uvjeriti u to, i ne uzimajući u obzir zadarski debakl. Kojim smjerom se kreće priča uvjerio sam se osobno u onu nedjelju kad je popodne reprezentacija Hrvatske igrala prvu utakmicu, prolazivši oko 14 sati preko Trga bana Jelačića na kojem se između kućica po paklenoj vrućini već okupilo nekoliko stotina ljudi. Manje-više svi medijski izvještaji tog dana naricali su nad romantičnom činjenicom kako su se navijači opet okupili u pozamašnom broju i dražesno poticali okupljanja.
Euforija je prošla nakon utakmice sa Španjolskom, ali se strategija “jedinstva” održala prije utakmice, pa je u popodnevnim vijestima jedne televizije reporter na prekrcanom zagrebačkom glavnom trgu radosno izvijestio: “Navijačka zona je prepuna, i ne vidim koliko je tu ljudi (...) uživaju u slobodi da se mogu ponovno okupiti i navijati za svoju zemlju...”. Sve je to bilo očekivano, ali fali samo odgovor na banalno razumsko pitanje; zašto, ako su okupljanja dopuštena, ista matematika ne vlada u usporedivim situacijama kad se ljudi okupljaju?
Primjerice, u ovih nekoliko tjedana “otvaranja” stidljivo su se pokrenuli i domaći koncerti, ali tamo vrijede sasvim drugačija pravila. Pa se i na koncerte na otvorenom, od šibenske tvrđave Sv. Mihovila do zagrebačkih dvorišta Akademije likovne umjetnosti, ljetnog kina Tuškanac ili krova garaže na Tuškancu, puštalo samo nekoliko stotina ljudi, a valja napomenuti i da su ih dočekali stolci, pa su svi bili donekle razdvojeni, za razliku od bratski zagrljenih znojnih navijača koji su si mirno nazdravljali kriglama piva i alkoholnih napitaka u ograđenim “fan zonama”, mada su to, čini se, bile “fun” zone za zabavu bez ograničnenja.
Koliko je ova epidemiološka svijest koštala bendove i organizatore nije potrebno isticati, jer su se nakon godine zabranjenog rada našli u situaciji da trostruko smanje broj prodanih ulaznica, izgubivši prihod, dok su se navijači tiskali i uživali u puno većem broju, u istom gradu, često i istoga dana. Očito ni nakon godinu dana nismo naučili osnovne postavke, stvoriti jednaka pravila za sve, a upravo se ta proizvoljnost pokazuje glavnim razlogom zašto mnogi više i ne smatraju epidemiološke mjere ozbiljnima, jer propusta ima na sve strane.
Ukratko, dok se kulturnjaci u kazalištima, na koncertima u Lisinskom i po drugim gradskim prostorima drže mjera kao pijani plota – jer bi im vrlo lako mogle banuti inspekcije i priuštiti prekršajne prijave – navijače nitko i ne broji, pa se “naši dečki” bezbrižno druže. A kad vičeš “Hrvatska!” i navijaš, teško je očekivati da ćeš dobiti prekršajnu prijavu poput onih kakve su lani, prve i rijetke, napisane za četiri mala rock-koncerta u Muzeju suvremene umjetnosti i klubu Medika.
Valja podsjetiti i na to da se u jeku nedavnih probnih svadbi i evenata dogodio i pravi zadarski košarkaški event u zatvorenom prostoru koji je potpuno i temeljito porušio važeća pravila, nakon čega se povećao i broj zaraženih u Zadru, ali ni zbog toga nitko nije odgovarao. Dapače, nakon košarkaške utakmice Zadra i Splita nitko nije ni ispitan iako je organizator otvorio ograde i pustio nekoliko tisuća ljudi u dvoranu, a i direktor zadarskog kluba pred kamerama odobrio je takav potez, dok se zadarska policija nije javljala sa svojim prosudbama i priopćenjima. A zašto i bi, kad bi samo mogli imati lokalnih problema? Problema kakve redovito imaju “fini” organizatori koncerata i glazbenici kojima će prvima zaprijetiti idući val otkazivanja koncerata. Iako nisu napravili nijedan pogrešan potez tijekom mučnih 15 mjeseci rada pod povećalima i hodanja “po jajima”, dok su se sportski navijači bez ikakvih mjera masovno grlili i ispijali pivo bez ikakvih posljedica.
strašno je kad se neko u lisinskom isprdi ko životinja. Na tekmi je čistam ok, s druge strane.