Zvonko Maković, pjesnik i sveučilišni profesor, ujedno je i čelnik
hrvatskog centra PEN-a te redoviti kritičar hrvatske zbilje.
VL: Jeste li kao čelnik hrvatskog
PEN-a za ulazak Hrvatske u Europsku uniju?
– Apsolutno, ali kao građanin ove zemlje. Hrvatska nema alternative
osim ulaska u EU, ali ne pod pritiskom i u onim rokovima koji se sasvim
neobjektivno navode te frustriraju naciju. Nije važno hoće li naš
ulazak u EU biti 2009. ili 2014., važnije je raditi na reorganizaciji
zemlje.
VL: Zašto onda PEN jače ne podrži
Sanaderovu proeuropsku politiku?
– Cijenim proeuropsku orijentaciju premijera Sanadera, no hrvatski PEN
centar nema ingerencije podržavati ili osporavati neku vladu. Nismo
vladina organizacija ni politička stranka.
VL: Ali neke vaše izjave dočekane su
kao 'demontaža’ ministra kulture Bože Biškupića, prvog Sanaderova
suradnika.
– Reagirao sam tako zato što Biškupić ne radi svoj osnovni posao onom
ozbiljnošću kojom to rade drugi ministri. Smatram svojim uspjehom to
što sam na dvjema tribinama prozvao ministra te ga doveo u poziciju da
reagira i nešto poduzme. Nažalost, on ne zna reagirati na pravi način
već se služi čistom demagogijom. Ako neki drugi ministri dobro rade
svoj posao, od gospođe Matulović-Dropulić, do Kalmete ili Čobankovića,
ne vidim razloga zašto ministra kulture susrećemo više u pratnji
premijera, a manje u njegovu vlastitom kabinetu. Stječe se dojam da
zaista izigrava rezervnog ministra vanjskih poslova ponašajući se
pritom i kao premijerov privatni fotograf. Izuzetno cijenim ministricu
Grabar-Kitarović i vjerujem u njezine sposobnosti, ali je ona u
trenutačnoj konstelaciji snaga potisnuta u sjenu.
VL: U kontekstu toga da Graz ima više
knjižara od Hrvatske, rekli ste da je Graz provincijski grad. Ako je
drugi ili treći najbrojniji grad u Austriji provincija, što je Austrija?
– Graz se odavno mijenja nabolje, ali Beč je taj koji generira kulturu
Austrije. Kada sam radio usporedbe s Grazom, spominjao sam da je ondje
veći broj knjižara nego u cijeloj Hrvatskoj. Problem je trenutačne
hrvatske vlasti u tome što ne želi shvatiti da su knjižare dio iste
mreže koja proizvodi knjigu i stvara kulturu naše zemlje. Moja je
najveća zamjerka Biškupiću to što se prema knjizi ponaša kao da je
riječ o robi koju treba prepustiti tržištu. Istodobno se tržištu ne
prepuštaju drugi segmenti kulture, recimo film, kazalište, muzeji,
opere, baletni ansambli, filharmonija.
VL: U PEN-u ste ostali bez
potpredsjednika Dražena Katunarića i Tee Benčić Rimay u upravi. Ima li
u PEN-u raskola?
– Uopće ne. Imamo dvoje potpredsjednika i dosta članova uprave. Sibila
Petlevski potpredsjednica je našega PEN-a, a svojom je iznimnom
aktivnošću i meni i čitavom centru od velike pomoći. Žalimo što su ti
članovi otišli, no funkcioniramo odlično.
VL: Je li Vladimir Šeks još član PEN-a?
– Koliko sam mogao vidjeti u popisu članstva, on to nije. Ispisan je na
skupštini koja je održana sredinom devedesetih godina kada je na čelu
PEN-a bio dr. Slobodan Prosperov-Novak. Tada je došlo do tendencije da
se razdvoji PEN, kao što je u isto to vrijeme postojala i ideja o
razbijanju Matice hrvatske koju je vodio Vlado Gotovac, a iz takvog
bezuvjetnog poticanja na netoleranciju kasnije su nastala i dva društva
pisaca. Ne zaboravimo da su devedesete bile godine kada je samozvano
ultraško državotvorstvo htjelo imali kontrolu nad svime, pa i nad
PEN-om.
VL: Jeste li član Matice hrvatske?
– Jesam. U Maticu sam ušao kada joj je na čelu bio Gotovac. Zadnjih
godina tamo ne odlazim, pa se može reći kako je moje članstvo pasivno.
VL: Ima li Hrvatska previše
institucija u kulturi? Tu su DHK, HDP, PEN, Matica, a svi jadikuju da
nam nedostaje Goethe institut koji bi djelovao izvan granica Hrvatske?
– Maticu i vidim kao neki oblik Goethe instituta. To bi i bila njezina
prava zadaća. Danas, kada Matica djeluje u samostalnoj, višestranačkoj
i demokratskoj Hrvatskoj, njezinu ulogu vidim u afirmaciji nacionalne
kulture u zemlji i osobito u inozemstvu, a ne da djeluje u interesu
nekog političkog programa.
VL: Na skupštini PEN-a raspravljalo se
o nobelovcu Pinteru i njegovoj podršci Miloševiću.
– To smatram svojim propustom. Ono što je u čitavoj priči čudno, to je
da je pitanje Pintera postavila kolegica koja nije točno znala pravilno
napisati ni njegovo prezime. Nije umjesno da neki nacionalni PEN šalje
prosvjede Nobelovom komitetu u kojima izražava neslaganje s dodjelom
nagrade. Ako to nekomu smeta, neka protestira u svoje ime.
VL: Čime objašnjavate opsesije Pintera
i Handkea Miloševićem?
– Pinter nije opsjednut Miloševićem. On polazi od toga da je riječ o
zločincu, ali da i zločinac zavrjeđuje pravedno suđenje. Slučaj Pinter
počeo je onoga trena kada je The Guardian naslovio jedno Pinterovo
pismo “Milošević je nevin, tvrdi Pinter”. Pisac je tada počeo reagirati
na manipulacije koje se događaju u medijima i govorio o diktaturi
medija, koji prije svega žele postići skandal. Kod Handkea je slučaj
drugačiji. On kontinuirano, od početka devedesetih do nedavnog dolaska
na sprovod Miloševiću, govori jedno te isto, o nevinosti i Miloševića i
srpske radikalne nacionalističke politike koja je prouzročila ratove.
Nedavno sam bio u Berlinu i pratio reakcije na pokušaj da se Handkeu
dodijeli Heineova nagrada. Bilo je i onih koji su smatrali kako je
riječ o istom slučaju u kojem su ranije bili Pound, Brecht, Celine,
Hamsun; pisci koji su bezrezervno podržavali neke ideologije. Kod
Handkea je prije svega riječ o ekshibicionizmu, da upotrijebim taj
eufemizam. Meni su važne reakcije uglednih srpskih pisaca Bore Ćosića i
Biljane Srbljenović.
Oni su rekli da nije Handke taj koji, braneći Miloševića, brani i
Srbiju i Srbe. Dapače, on se zalaže za opasnu ideologiju koja je i
Srbima nanijela veliko zlo.
VL: Uskoro će biti postavljen
Meštrovićev Tesla u središtu Zagreba. Ima li smisla stare spomenike
postavljati na nove lokacije?
– Taj je spomenik imao dobru dosadašnju lokaciju. U njegovu premještaju
ne vidim puno svrhe, ali razumijem razloge. Spomenik nekomu, pa bio on
bilo kakva povijesna ličnost, prije svega je spomenik onoga koji ga
podiže. Ako se danas odlučimo nekomu podići spomenik, mislim kako je
izazov da to učini netko tko pripada ovome vremenu.
VL: Novi natječaj raspisan je za
spomenik u Smiljanu.
– Mislim da to nije bilo baš uspješno. Nisam zadovoljan mnogim
natječajima. Bio sam i u žiriju za spomenik Anti Starčeviću u Osijeku.
Mnogi od prispjelih radova nisu udovoljili elementarnim kriterijima. Na
žalost, nisam bio u zemlji, pa nisam mogao dići ruku protiv pobjednika.
Na natječaje često ne dospiju najkvalitetnija rješenja jer se radi
brzopleto. Ako sudjeluješ na natječaju, odšteta je tako malena da se ne
isplati riskirati. Naša je sredina stoga puna nesretnih spomeničkih
rješenja. Sjetimo se samo zagrebačkog Marulića.
VL: Jeste li za spomenik Tuđmanu u
Zagrebu?
– O pokojnom predsjedniku nemam što novo reći od onoga što sam govorio
kada je bio živ. Nisam se gotovo ni u čemu slagao s njim i o tome sam
kontinuirano pisao. Činjenica je, međutim, da je on bio prvi hrvatski
predsjednik i da je u njegovu mandatu Hrvatska postala samostalnom
državom. Ali način kako je to sve postignuto i posljedice toga koje i
danas osjećamo druga su stvar. Po povijesnim zaslugama, Tuđman
zaslužuje neko mjesto u gradu, u krajnjem slučaju jednog dana i neki
spomenik.
VL: Da vas pozovu, biste li bili član
povjerenstva za Tuđmanov spomenik?
– Kada sam pozvan da budem u povjerenstvu za spomenik Starčeviću, zašto
ne bih i Tuđmanu. U Tuđmanovu sam vremenu bio član povjerenstva za
izradu spomenika Josipu Joviću, prvoj žrtvi iz redova policije. Pozvali
su me iz Ministarstva unutrašnjih poslova i pomislio sam da je riječ o
zabuni. Sjećam se da sam u žiriranju dobro surađivao i dijelio ista
stajališta s profesionalnim policajcem, danas političarom Joškom
Morićem. Izabrali smo primjeren rad arhitekta Branka Silađina.
Osobna iskaznica
DATUM i MJESTO ROĐENJA
6. veljače 1947. u Budrovcima
OBITELJ
Supruga i kći
OBRAZOVANJE
Diplomirao povijest umjetnosti i komparativnu književnost na
Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, na kojem je magistrirao i
doktorirao s područja povijesti umjetnosti
PROFESIONALNA KARIJERA
Prvu zbirku poezije “U žilama će ljepota teći” objavio 1968. godine.
Uređivao Studentski list, Tlo, Telegram, Most, Oko, Život umjetnosti.
Dobio nagradu Vladimir Nazor za zbirku “Činjenice” 1984., te
najprestižniju hrvatsku pjesničku nagradu Goranov vijenac, i to 2001.
godine.
Profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na kojem radi od 1975.
godine na Odsjeku za povijest umjetnosti.
Bio je nacionalni izbornik na 49. venecijanskom bijenalu.
Dvije je godine predsjednik hrvatskog centra PEN-a.
Zašto Srbi o Mediteranu?
Beogradu će se održati i regionalna
konferencija PEN-a na temu Mediterana?
– Ne vjerujem da će do toga doći. Kolege iz srpskog PEN-a to predlažu
tri godine. Kolegici Vidi Ognjenović, predsjednici srpskoga PEN-a,
rekao sam da ne samo što se neću tome odazvati, već ću se zalagati
protiv toga. Sudjelovao bih na nekom regionalnom skupu koji bi oni
organizirali, a koji bi bio posvećen balkanskim, istočnoeuropskim ili
srednjoeuropskim kulturama, ali kada je riječ o Mediteranu, ni u čemu
ne vidim razloga da se baš oni laćaju te teme. Tim više što se i dan
danas ondje poseže za dijelom hrvatske kulturne baštine nastale na
Mediteranu. Prije očekujem da se baš srpski PEN distancira od tih,
ondje još živih pretenzija, koje postoje u njihovoj Akademiji, u
povijesnim pregledima srpske književnosti.
