Svaka generacija ima svoju priliku promijeniti svijet - nadvija se
tipično himnični vokal Bona Voxa nad temom “I’ll Go Crazy If I Don’t Go
Crazy Tonight”; riječ je o možda najzaraznijoj pjesmi s novog, dugo
očekivanog albuma U2 “No Line On Horizon”.
Akcija stadion
I doista – cijelu svoju karijeru Bono je posvetio mijenjanju svijeta.
Kad ne šarmira svjetske državnike i ne bavi se globalnim pitanjima,
onda snima albume koji zvuče poput pažljivo konstruiranih zvučnih bombi
namijenjenih najvećim svjetskim stadionima. Takvo je i svježe izdanje
dublinske četvorke, isporučeno nakon pet dugih godina iščekivanja.
U društvu provjerenog producentskog dvojca Brian Eno/Daniel Lanois
rođen je još jedan album s pjesamama “većim od života”, pri čemu su one
udarne rođene iz kompromisa da se zadrži stara, dugogodišnja publika i
usput osvoji netom stasala generacija poklonika čiji se svjetonazor
oblikuje po hirovitim pravilima novih trendova.
Suptilno finale
Takva strategija najuočljivija je u razočaravajućem (premda energičnom)
singlu “Get On Your Boots” koji kao da se previše trudi zvučati
relevantno u okršaju s mlađim konkurentima na sceni; nije ni čudo da je
brzo pometen s top-ljestvica. Mnogo uspjelija nije ni “Unknown Caller”,
mirnija i tipičnija skladba, zvukom više nalik na “stare U2”, ali s
premalo dorađenom melodijom.
No zato smo u sedmominutnoj “Moment Of Surrender” dobili upravo
prekrasnu, hipnotičnu pjesmu, usporedivu s njihovim najboljim radovima
iz devedesetih. “Stand Up Comedy” – komad hard rocka u srednjem tempu –
navodno je nadahnut kreativnim susretom Edgea s Jimmyjem Pageom i
Jackom Whiteom, dok je, posve suprotno, “White Snow” nježna folk-rock
balada koja dokazuje da je “najveći svjetski sastav” najnadahnutiji kad
se posve prepusti vlastitim osjećajima.
I suptilno finale pod naslovom “Cedars Of Lebanon” (besmisao rata
ispjevana kroz prizmu rock and roll humanosti) pojačava opći dojam, no
preslušavajući album kao cjelinu, objektivnom promatraču lako se može
učiniti da je stvar mogla ispasti znatno bolje.