Svjetski putnik Mate Šimunović (1900. - 1969.) i njegov pas Globus prevalili su biciklom, pješke i malom jedrilicom 360.000 kilometara. Putovali su 19 godina, od 1928. do 1947. i obišli 70 zemalja na pet kontinenata. Mate je bio na tisućama otoka i otočića u Indijskom i Tihom oceanu, gdje se susreo i s domorocima koji dotad nisu bili u dodiru s civilizacijom.
Sve je to dokumentirao u putničkoj knjizi koju je nosio i u koju su mu se potpisali brojni državnici i slavne osobe te u 26 dnevničkih bilježnica, a na svom putovanju snimio je i više tisuća fotografija. Matino najveće blago, putnička knjiga i dnevnički zapisi, zamalo nisu bespovratno izgubljeni kada mu se pred obalom Sumatre prevrnula jedrilica kojom su plovili. Međutim, vjerni pas Globus spasio mu je torbu od nepromočiva platna u kojoj su bili dnevnik i stotine negativa što ih je snimio na putovanju.
– Iz sačuvanih se zapisa vidi da mu danas nema ravna pustolova, a fotografije koje je snimio svjedoče o svijetu kakvog više nema – kaže Stipe Božić. O njemu su pisale tadašnje najuglednije svjetske novine. “Stigli ste do mene u Indiju i dokazali da udaljenost ne postoji”, zapisano je da je Mati rekao Rabindranath Tagore, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1937. godine. “I predsjednik SAD-a Hoover potpisao se u putničku knjigu Mate Šimunovića, jugoslavenskog svjetskog putnika koji je pješice i na biciklu prešao 35.000 milja”, objavio je The New York Times 1931.
“Svijet je kao selo za Matu Šimunovića, jugoslavenskog globtrotera koji je od 1929. posjetio 64 zemlje na pet kontinenata”, piše The Shanghai Times 1946. godine. Nakon 19 godina putovanja, Šimunović je stigao u Egipat, odakle se brodom “Podgora” vratio u luku Bakar. Drugi dan ga je u Zagrebu uhitila OZNA zato što je fotografirao grupu žena pred jednom trgovinom u Ilici dok su čekale u redu za robu na točkice.
– Nakon što je prošao cijeli svijet i posjetio najdivljije krajeve te nadmudrio mnoge pogranične ophodnje, više nije mogao nikamo iz Jugoslavije. Stalno je bio sumnjiv i zatvaran. Njegov san o snimanju dokumentarnog igranog filma, za što je imao i podršku Harryja Trumana, dok on još nije postao predsjednik SAD-a, rasplinuo se – priča Stipe Božić kojemu je Mate Šimunović veliko nadahnuće.
Mati Šimunoviću su jugoslavenske vlasti oduzele putovnicu i tako najteže osudili svjetskog putnika. Vratio se u Vrgorac gdje je do kraja života radio u Vjesnikovoj trafici. Znatiželjnicima je pričao uspomene s putovanja i pokazivao svoju putničku knjigu. Nazvali su ga zato Mate Svjetski, više iz sprdnje.
– Mate Šimunović jedan je od rijetkih koji se, nakon gotovo dva desetljeća izbivanja iz Hrvatske, vratio u stari kraj. Rodbina i prijatelji bili su radosni što im se Mate vratio iz svijeta, ali malo mjesto Vrgorac nije posve razumjelo zašto se Mate nije novčano obogatio. Donio je samo torbu s velikom knjižurinom i putni kovčeg prepun fotografija i negativa koje je po svijetu snimio. Malo je tko u to vrijeme mogao znati da je Mate Šimunović Svjetski donio veće bogatstvo negoli svi njegovi prethodnici – povratnici iz bijeloga svijeta.
Donio je fascinantnu zbirku priča o svom pionirskom pothvatu. Te su priče spomenik jednom od najvećih ne samo hrvatskih nego i svjetskih putnika – tvrdi Stipe Božić.
Mate Šimunović umro je 1969. godine, ali Vrgorac i dalje ima svjetskog pustolova, Stipu Božića koji je nogom kročio na sve najveće svjetske vrhove, bio u svim pustinjama, hodao i po Sjevernom polu... Kao što je njemu uzor Mate Svjetski, tako je Stipe Božić uzor svim hrvatskim pustolovima.
– Prvi put vidio sam Stipu Božića na vrhu Sveti Jure na Biokovu i kada sam smogao hrabrosti prići mu, rekao sam najgluplju rečenicu koju možete reći Stipi Božiću na vrhu planine: “Stipe, što ti radiš tu?” – prisjetio se Vedran Mlikota svog nespretnog upada koji je ipak sretno završio jer se sprijateljio sa Stipom koji ga je pristao uvrstiti među ekipu koja se spremala za Himalaje 2015. godine.
– Viki Grošelj, s kojim sam bio na vrhovima svih kontinenata, i ja išli smo tražiti posmrtne ostatke našeg prijatelja Ante Bućana. Kada dođem na Himalaje, što sam stariji sve se više susrećem s emocijama, sve ponovno proživim pa i tu 1983. godinu kada nismo uspjeli i kada je stradao moj prijatelj. Kada dođeš na visinu od 5000 metara i kada sretneš prijatelje, odnosno njihove epitafe, sve je protkano osjećajima. Godinu poslije, 1984., ponovno smo došli nas četvorica, a Viki i ja smo napravili jedan od najvećih uspjeha u našem alpinizmu, popeli smo se na vrh Manaslu. Dosanjali smo svoj san. To je bilo ostvarenje sna za nas, ali i za sve naše prijatelje – prisjeća se Božić.
Mlikota je tada dobio priliku o kojoj je sanjao, sa Stipom Božićem i Vikijem Grošeljem ići na Himalaje.
– Moj prvi dojam kad sam vidio Himalaju je kao dijete kada dođe u dućan s bombonima. Ja kada se u Mlikotama probudim, prvo što vidim je Biokovo, s njim živim i nikada nisam mislio da ću ići na Himalaju, pogotovo ne sa dva himalajska vuka – kaže Mlikota, ali i priča kako se na prvoj ekspediciji osramotio, što je manje važno, ali i smrznuo, što je daleko važnije. Iako se pripremao mjesecima, vreću za spavanje kupio je u posljednji tren, na benzinskoj crpki za 150 kuna.
– Na visini od 4300 metara izvadio sam tu vreću i svi su mi se počeli smijati. Prijatelj mi je trebao posuditi vreću, a nije i ja sam ponio ovu koju sam uspio pronaći. Obukao sam sedam slojeva gore, četiri sloja dolje, duple bičve, ali šest dana na niskim temperaturama nisam oka sklopio. Bilo mi je to veliko iskustvo – prisjeća se Mlikota.
Zanimao nas je i prvi Božićev susret s Himalajom.
– Godine 1979. sam prvi put došao na Mount Everest. Jedan od zadnjih himalajskih problema bio je zapadni greben, a ja sam imao sreću i upao u jugoslavensku ekspediciju od dvadesetak ljudi. Tada nitko nije na mene računao, ali mi je išlo, bio sam dobro pripremljen i posljednjih 300-400 metara do vrha našao sam se u prilici da dođem na vrh smjerom kojim se nitko prije nije penjao. To je osjećaj koji se ne može opisati, stajati na vrhu svijeta! – priča Stipe Božić.
Međutim, povratak, koji je uvijek teži od uspona, bio je koban za Ang Phua, šerpu koji je dan prije sa Stipom stajao na krovu svijeta.
Pao je i poginuo.
– To je za mene bio veliki šok, iza njega ostao je njegov sin i mi smo se brinuli o njemu. Svaki put kad bih došao na Everest, išao bih se pokloniti mom prijatelju i uvijek sam mislio kako pomoći njegovoj obitelji. Kada im je potres u Nepalu srušio kuću, odlučili smo im pomoći – priča Stipe, a to je trenutak kada na scenu stupaju Vlaji na Himalaji.
Naime, Mlikota je svojoj zagvoškoj ekipi na Biokovu pričao o Himalaji i oni su se “napalili” i odlučili vidjeti tu čaroliju i popeti se na jedan vrh. Obratili su se Stipi Božiću da ih vodi, a on je pripremao humanitarnu akciju za kuću obitelji Ang Phua pa su Vlaji na Himalaji osmišljeni kao ekspedicija koja će pomoći, ali se i popeti na Mera Peak, 6746 metara visok vrh. Vlaji na Himalaji imali su izvrsnu medijsku pozornost pa su se ekspediciji pridružili i neki koji nisu Vlaji od kolina, poput Hrvoja Rupčića, pa su zatražili “vlajovnicu”.
Organiziran je humanitarni koncert na kojemu je, predzadnji put u žvotu, nastupio i Oliver Dragojević, novac je skupljen, a Vlaji su vježbali na Biokovu, za koje Stipe Božić tvrdi da po uvjetima zimi slobodno može glumiti Himalaje, a onda otišli na generalnu probu, na Monte Rosu, drugi po visini europski vrh, visok oko 4600 metara.
– Sve nas je uhvatila visinska bolest, ali svi smo se popeli i bilo je to neugodno, ali neprocjenjivo iskustvo – prisjeća se Mlikota. Na Himalaje je krenulo njih 18. Kada su došli u Kathmandu, Stipe ih je vodio i podučavao. Šokirali su se kada su promijenili novac i dobili toliko rupija da su ih morali nositi u dvije velike torbe, a prtljaga je na planini veliki teret.
– Zbog inćuna zamalo drugi dan cijela ekspedicija nije otkazana. Naime, kada smo počeli preslagati opremu za put prema Everestu, ostalo je tridesetak tegli inćuna koje smo nosili da nam se digne sol. Bilo je mjesta u Stipinoj torbi pa sam ih tamo stavio. Kada je to sutradan saznao, gotovo mi je odrubio glavu – priča Mlikota.
Vrgorčanima je svoje pustolovine s Južnog pola dočarao Davor Rostuhar, za kojega Stipe Božić kaže da je njegov nasljednik. On je sam, na skijama, vukući saonice od 137 kg, prešao 1163 km u 47 dana.
– Bio sam najizoliranija osoba na svijetu, u unutrašnjosti Antarktike, gdje ni bakterije ne žive, temperatura minus 20, vjetrovi 60 kilometara na sat, a osjet hladnoće nevjerojatan – opisao je Rostuhar.
I on je svoju ekspediciju dokumentirao snimajući mobitelom i njegov dokumentarac “Polarni san” već su vidjeli brojni zaljubljenici u avanture i pomicanje granica. Jer u pothvate Mate Svjetskog, Stipe Božića i njegovih prijatelja te Davora Rostuhara mogu se upustiti samo oni s najčvršćom voljom i snažnim karakterom.
Mate Svjetski i pas Globus putovali su 19. godina i prošli 360 tisuća kilometara
Eto i to su komunisti unistili,jos je mogao tog vidjeti,prokletnici