Grad naših nadanja i stradanja, grad klasike, fijakera i kavana, a u posljednje vrijeme i kafana, grad kojem smo služili i na prijelazu stoljeća toliko ga zamrzili da smo pobjegli u zagrljaj Beograda. Grad koji je i ove godine odnio titulu “najugodnijeg za život na svijetu”. Grad Beč. Danas nam je bliži nego ikad, makar po tome što su od hrvatske granice dovoljna tri sata vožnje do metropole na lijepom plavom Dunavu.
Provjerili smo na licu mjesta što je to tako magično u Beču da privlači ne samo milijune turista, nego i da je građanima Beča čak i ljepše i ugodnije nego građanima Melbournea ili Vancouvera, gradova s kojima obično vodi bitku za prva tri mjesta u izborima gradova s najvećom kvalitetom života. Sukus je svih razmišljanja otprilike – sigurnost na ulicama, besprijekorno organizirana mreža javnog prijevoza, odlična zdravstvena skrb te puno zelenila i mjesta za uživanje i relaksaciju. I nitko se od sugovornika nije požalio ni počeo kukati da bi najradije otišao živjeti nekamo drugamo. Na pitanje smeta li vam nešto u Beču i biste li nešto voljeli promijeniti, prodavač, rođeni Austrijanac, u trgovini šeširima u Ulici Mariahilfer odgovorio je: Zapravo ništa!
– Doselila sam se iz Irske prije 20 godina. Zbog ljubavi. I odlučila sam ostati zauvijek. Što mi se svidjelo u Beču? Grad je predivan, a mogu se kretati po njemu biciklom, nemam uopće potrebe za autom. Zatim, nije mi nebitno ni što je u srcu Europe, a grad usto ima sva četiri godišnja doba i toliko sadržaja da nemam nikakve potrebe putovati nekamo na odmor – kaže nam Lucinda, recepcionarka u hotelu Fürst Metternich. Čak ni velika vrućina na koju se jedino požalila ne tjera je iz grada nekamo na more ili u planine.
– Ne, jer se mogu kupati na Dunavu ili nekom od gradskih bazena i kupališta, a ima ih zaista puno. Cijene ulaznica su smiješne, pa cijeli se dan možeš kupati za tri eura.
Ipak, život nosi neke puno veće brige od kupanja poput zdravstvene skrbi koja je građanima svugdje na svijetu itekako bitna. E, tu je tek jedna od najvećih prednosti Beča.
– Na preglede gotovo da se i ne čeka. Što god trebam. Za neke ozbiljne stvari moji u Irskoj moraju čekati i više od godinu dana. U Beču ne samo da se ne čeka dugo, nego mi i tjedan dana ranije pošalju poruku kao podsjetnik da obavim pregled – kaže Lucinda.
Isto nam je potvrdio i Dorijan Vranić koji je u Beč stigao 2007. na studij prava nakon kojeg je ostao i raditi u struci te je već i promijenio tvrtku.
– Nedavno sam uganuo zglob na nozi. U devet sati došao sam na hitnu, doktor me primio u deset, slikali su me u 10.20, bio sam opet kod doktora u 11, dobio sam štaku i nekakvu protezu u 11.30 sati i bio sam gotov u podne. Nisam platio ništa, a nemam dodatno osiguranje. Što je najbolje, cijelo sam vrijeme bio na istom mjestu i samo sam ulazio na različita vrata, ne bih morao prehodati više od deset metara. Prošle sam godine dovezao prijatelja kojem je pukla tetiva prsta. Mislim da smo u 45 minuta sve riješili. Jednom mi je ozbiljnije izletjelo rame, vratili su mi ga, ali kasnije sam otišao svojem liječniku koji mi je dao uputnicu za pregled. Dobio sam termin krajem tjedna. Tri-četiri dana čekao sam magnetsku rezonanciju – kaže Dorijan koji ne živi blizu centra, ali ni njemu to ne predstavlja nikakav problem.
– Prijevoz je nevjerojatna prednost grada jer, gdje god da živiš, ne treba ti više od pola sata da stigneš na posao.
Kolike su režije?
– Osnovne su voda, komunalno i neke fore u koje spada čuvanje zgrade i slično, no one spadaju pod ugovor o najmu, ne plaćaju se dodatno. Dodatne su struja, plin i internet koji nas mjesečno ukupno stoje sto eura. Voda se ne plaća, postoje doslovno presude o dodatnom plaćanju vode jer se to smatra nečim što mora biti dostupno – kaže Vranić.
Usto, treba istaknuti i da je Beč za razliku od mnogih drugih europskih metropola potpuno opskrbljen pitkom vodom, i to vrlo kvalitetnom koja se crpi uglavnom iz obližnjih brdskih predjela. U usporedbi s njima Beč je i nevjerojatno siguran, čak i u noćnim satima. Stopa kriminala u 2017. ozbiljno je pala u odnosu na godinu prije.
– Čim se nešto dogodi, bude strka, od policije pa nadalje. Osjeti se, čim se nešto događa. Recimo, ja sam u dijelu grada koji je poznat po tome da je u njemu puno ljudi iz bivše Jugoslavije. U vrijeme SP-a na dane utakmica cijela jedna ulica bila je puna policije i ništa se nije moglo dogoditi. Odlično se pripremaju za takve situacije. Da, veseli se, popij, ali nećeš razbijati ni lupati. Grad je siguran. Dovoljno je velik da izbjegneš ljude koje ne želiš vidjeti, a dovoljno mali da sretneš one koje želiš vidjeti.
Metternich: Tu počinje Balkan!
Sve to posebno dobiva na težini kad se uzme u obzir da je grad prepun gastarbajtera, naročito iz zemalja nastalih raspadom Jugoslavije, kao i emigranata iz Afganistana i Sirije. I dok je Salzburg zbog blizine granice s Njemačkom pretrpio brojne štete zbog toga, u Beču su se odlično snašli s 20-ak tisuća novopridošlih.
– Ne smeta mi izmiješanost stanovništva, pa to je normalno za velike gradove, mislim da je ta multikulturalnost čak i pozitivna – kaže nam prodavač šešira.
Bečani su zapravo navikli dijeliti grad s nekim, još krajem 18. stoljeća polovicu stanovništva grada činili su doseljenici iz Češke i Slovačke. Danas su najveća manjina Srbi kojih je u samom gradu oko sto tisuća, a ukupno gotovo 40% gradskog stanovništva čine manjine.
Jednom je čuveni austrougarski ministar vanjskih poslova i premijer Metternich izjavio da Balkan počinje u Beču. Ako je to točno, onda najvjerojatnije počinje na njegovu Zapadnom kolodvoru pokraj kojeg su se na Mariahilfer Gürtelu natiskale balkanske kafane prepoznatljivih imena – Beograd, Lepa Brena i Novi Beograd!
Izazov je bio prevelik, ali već u prvoj u tijeku je bila policijska racija pa smo svratili do Lepe Brene. Ambijent i ozračje gotovo nadrealni. Konobarica iz Vranja puši cigaretu za cigaretom u strahu da i njoj ne svrati policija. Nije ni čudo, jer po kafani joj, svi o svom poslu, ordiniraju dvije Rumunjke i trojica Bugara koji čas ulaze, čas izlaze. U jednom trenutku stiže “dojavljivač”.
– Sve sam ih pobrojio, petnaest ih je, a jedan u kombiju na laptop svima upisuje podatke.
– U majku im, što hoće?!
Dok s televizora trešte narodnjački hitovi, a pijani Austrijanac nasrće na jednu od Rumunjki, ne prestajemo se diviti interijeru kakav bismo i po bosanskim zabitima teško više našli... Na šanku je slika Vladimira Putina sa šubarom, plakat za pjesme Krajiških večeri i – Franckove šalice za kavu!
Kad se sve smirilo, ostao je još samo gost iz Brčkog kojeg je draga navela da se doseli za njom u Beč pa su se razišli.
– Već sam tri godine tu, neću se sad više vraćati, idem na satove njemačkog. A imao sam lijep posao u Brčkom, ne bih dolazio da nije zvala. Sad se dižem u pola pet ujutro, a radim od šest u domu umirovljenika.
Da, Beč je lijep i ugodan, ali nije banja u kojoj se ne mora raditi, mada ima i takvih slučajeva da neki dođu živjeti od socijalne pomoći. I to lokalnom stanovništvu itekako smeta.
– Normalno da je netko tko je ovdje cijeli život odrastao i plaća porez ljutit kad misli “onaj ne radi ništa, a dobiva od socijalne pomoći više nego što moja baka ima mirovine” – kaže nam jedan od sugovornika.
Stopa nezaposlenosti u Austriji je pet posto, još 2010. bila je svega tri posto. Kad se oduzmu oni koji ne mogu ili ne žele raditi, ostaje zapravo jako malo onih koji ne mogu naći posao iako je činjenica da ga se u struci ponekad ne može naći već se mora pristati na nešto drugo. Ali osim što je grad gastarbajtera, Beč je i grad studenata. Ukupno ih je sad već blizu 200 tisuća, jako puno dolazi ih iz Njemačke, tako da je Bečko sveučilište sada zapravo najveće na njemačkom govornom području.
– Sve je podređeno studentima, od infrastrukture do toga kako se i gdje grade novi stanovi, brojnih povlastica u gradu, od muzeja do klubova. Kao student osjećao sam se povlašteno. Da ne govorimo o tome da je studij besplatan. Nije besplatan za one iz trećih zemalja. Ako je netko iz EU, onda je uglavnom besplatno, a ja sam studirao besplatno čak i kad su Austrijanci plaćali jer sam još upisao po zakonu koji su zvali po Mariji Tereziji i po kojem studenti s područja bivše Austro-Ugarske Monarhije od tih vremena nisu morali plaćati. Vrijedio je iako te države odavno nema. Ne znam vrijedi li to još uvijek jer smo u međuvremenu ušli u Europsku uniju, ali znam da su 2008., 2009. i 2010. čak i Austrijanci u nekim slučajevima morali plaćati, a ja nisam – kaže nam Vranić.
Kampus čudo arhitekture
A koliko lijepo može biti studirati u Beču, uvjerili smo se posjetivši najmoderniji europski kampus, podignut prije pet godina u samom Prateru. Dominantna zgrada biblioteke, čudo futurističke arhitekture, izgleda poput svemirske postaje, a osmislila ju je Zaha Hadid, iračko-britanska arhitektica koja je preminula 2016., prva žena koja je osvojila Pritzkera, “Nobelovu nagradu” arhitekture.
Naravno, osim učenja, studentima je nerijetko važna i zabava, a grad Beč pomaže im da kvalitetno provedu slobodno vrijeme. Svake godine na velikom otoku između kanala i starog Dunava održava se golemi dvodnevni festival glazbe na kojem gostuju svjetski priznati bendovi poput Metallice ili Iggyja Popa. A posljednjih godina vrlo zanimljivu manifestaciju za mlade organiziraju Bečke linije, gradsko prometno poduzeće – noćne tulume u vlakovima podzemne željeznice!
– Ekipa se vozi od točke A do točke B na linijama koje su za to određene, piju i zabavljaju se. Kao da su došli u kafić ili klub.
Podzemna željeznica ponos je Beča, a gotovo svake godine još se malo proširi novim stanicama. Za bečki standard godišnji pokaz nije skup jer mu je cijena takva da svaki dan vožnje košta jedan euro. Inače je pojedinačna karta u jednom smjeru 2,4 eura. Suludo je švercati se jer je kazna za vožnju bez karte najmanje 105 eura, a ni kontrolori ne nasjedaju na fore, u što smo se uvjerili kad su ulovili japansku turistkinju. Pomislili smo da će joj progledati kroz prste jer je ipak turistkinja, i to još iz Japana, a oni puno toga ne razumiju po Europi, ali...
– Mlada damo, zaboravili ste potvrditi kartu...
– Oh... – rekla je kratko.
– Oh... – odgovorio je kontrolor, a ubrzo mu se pridružio jedan, pa još jedan.
VIDEO Atraktivna zvijezda Instagrama, napravila ogromnu reklamu Hrvatskoj
autor teksta nije upućen u puno toga u beču. primjerice, kad piše da se voda u beču ne plaća!!! da, istina je, ne postoje zasebni računi za vodu (kao za plin i struju) nego je račun za vodu uračunat u stanarinu i voda se plaća po m² a ne po osobi. ja, primjerice plaćam vodu više od mojih susjeda kojih je 6-oro, jer mi je stan nešto veći od njihovoga, mada susjeda barem 3x dnevno pere rublje. primjericu, za moju zgradu od 11 stanova, prošlogodišnji račun za vodu je iznosio 4.838,42 € ili 439 € po stanu, odn. nešto preko 36 € na mjesečnoj razini. u prosjeku daleko skuplje negoli u zagrebu. i od toliko hrvatskih restorana i krčmi, autor zađe baš u "lepu brenu"! (ja nikad čuo nisam za tu kavanu a živim u beču od proljeća 1975.! - no autor se tamo valjda osjećao kao doma!?) zanimljivo! zašto nije došao, primjerice, na stari dunav u floridsdorfu, u gostionicu "birner" čija tradicija broji skoro dva puna stoljeća i u cijelom svijetu je poznata po tzv. "tafelpilz-u" (kuhanoj govedini na bečki način) i domaćem pivu. najmnogobrojniji stranci u beču su susjedi nijemci a ne srbalji. doduše, 10. bečki kotar (favoriten) se već nekoliko desetljeća naziva "mali požarevac" a u školama po 16. kotaru (ottakring) neki razredi su imali preko 90% djece stranaca/dotepenaca. tako je bilo još prije 20-ak godina...