U Cartageni, turističkom središtu Kolumbije, prošloga je mjeseca održana godišnja konferencija Međunarodnog udruženja za istraživanje medija i komunikacija (International Association for Media and Communications Research), na kojoj je sa svojim izlaganjima sudjelovala i delegacija zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti. To je znanstveno okupljanje organizirano samo mjesec dana nakon što je pobunjenička skupina FARC predala kolumbijskoj vladi velike količine oružja u sklopu mirovnog procesa koji bi trebao okončati više od pedeset godina dug oružani sukob u kojem je 250.000 ljudi poginulo, deseci tisuća su nestali ili iseljeni iz svojih domova, a prekrasna Kolumbija postala je sinonimom za otmice, nasilje i vladavinu narkokartela.
FARC, Revolucionarne oružane snage Kolumbije, najveća su oružana pobunjenička skupina u toj zemlji. Osnovani su 1964. godine kao oružano krilo Komunističke partije, inspirirano marksističkom ideologijom i kubanskom revolucijom. Njihov je inicijalni cilj bio boriti se protiv velikih društvenih nejednakosti u državi u kojoj je velik postotak stanovnika bio izuzetno siromašan, a većina zemlje pripadala malom broju iznimno bogatih ljudi. Situacija, na žalost, ni danas nije bitno drukčija. Većina FARC-ovih boraca dolazila je iz redova siromašnog ruralnog stanovništva, a na “piku” su im uglavnom bili pripadnici kolumbijske vojske i policije koje su ubijali u nemilosrdnim terorističkim akcijama, uz nebrojene kolateralne civilne žrtve. FARC slovi za najbogatiju gerilsku vojsku na svijetu koja se financirala uglavnom prihodima od prodaje droge i otkupninom od otmica. Kolumbijski predsjednik, konzervativac Juan Manuel Santos dobio je 2016. godine Nobelovu nagradu za mir zbog svojih nastojanja da sklopi primirje s FARC-om, kojem je obećan status legalne političke stranke. Taj bi status FARC-ovci trebali početi konzumirati ovog mjeseca. Uz FARC, velik doprinos maratonskom nasilju u Kolumbiji dale su i desne paravojne grupacije koje su nastale kao odgovor FARC-u i sličnim lijevim gerilskim skupinama, ali su se vrlo brzo prometnule u brutalne narkobande koje su pobile velik broj ljudi. Ostaci tih paravojnih skupina danas se smatraju najvećom sigurnosnom prijetnjom u Kolumbiji.
Svoj obol pola stoljeća dugom kaotičnom krvoproliću dali su i narkokarteli, što je uprizoreno i u kultnoj Netflixovoj seriji Narcos koja prati život Pabla Escobara, jednog od najvećih narkobossova svih vremena i šefa surovog medellinskog kartela. Ta je serija ujedno i izuzetno svjedočanstvo o moći popularne kulture koja danas često ima presudnu ulogu u stvaranju naše slike svijeta. “Pazite da vas ne ubiju”, “oprezno da vam ne uvale drogu u kofer”, “ponesite lovu za otkupninu”, samo su neki od stereotipnih komentara kojima su nas ispratili na put. Međutim, Kolumbija koju danas upoznaju posjetitelji možda jest na više razina šokantna, ali nema puno veze s Kolumbijom iz Narcosa.
Elita zaštićena žicom
Vanja, računalni stručnjak iz Beograda koji se skrasio u Medellinu, gradu Pabla Escobara, kaže kako je taj grad danas raj na zemlji koji nema veze sa zloglasnim Medellinom iz popularne serije.
– Klima je izvrsna, ljudi su jednostavno prekrasni i u tri godine, koliko živim ondje, nisam doživio nijednu neugodnu situaciju – kaže Vanja. “El Patron” ili “Gazda” kako Kolumbijci zovu Escobara, za lokalno je stanovništvo ostao izuzetno kontroverzan lik. Usprkos svim zločinima koje je počinio, za mnoge stanovnike Medellina Escobar je i dalje heroj, njihov obožavani Robin Hood, zaštitnik koji im je doslovno dijelio novac, osiguravao im poslove i brinuo se za njih. Prodavači tričarija i suvenira koje u Kolumbiji ne možete zaobići jer vas ne puštaju na miru, vrlo su brzo shvatili da u srazu s popularnom kulturom mogu samo izgubiti pa su u startu pregrizli sve etičke dileme i počeli proizvoditi suvenire s El Patronovim likom, na opće oduševljenje povampirenih i ignorantnih turista.
Ruben, vlasnik jedne od nekoliko pionirskih turističkih agencija u Cartageni, kaže da su strani turisti u većem broju počeli dolaziti tek prije nekoliko godina. Nestabilna politička situacija, kriminal i korupcija te kontinuirani sukobi najrazličitijih opcija tu su prekrasnu zemlju pretvorili u nasilni geto koji tek posljednjih godina počiva poprimati obrise države. Kolumbija je općenito zemlja golemog turističkog potencijala, nevjerojatno živopisna u svojoj ljepoti i raznolikosti, ali i vrlo tužna u svom siromaštvu i nerazvijenosti. Iako se u razdoblju između 2002. i 2014. stopa siromaštva u Kolumbiji gotovo prepolovila, trideset posto stanovništva i dalje živi u velikoj neimaštini, a razlike između društvenih slojeva teško su premostive. Vertikalna mobilnost jako je slaba, što znači da onaj tko je rođen jako siromašan ima vrlo male šanse da se obrazuje i izdigne iz svog okruženja. S druge strane, bogati Kolumbijci žive zaštićeni žicom, ogradom i privatnom policijom, odlaze u amerikanizirane ili europeizirane restorane te voze glomazne automobile kojima uspješno izlaze na kraj s neodržavanim i razrovanim cestama. Sustav je posložen tako da te dvije Kolumbije – bogatu i siromašnu – neprestano drži na sigurnoj distanci. Vidljivo je to i u Cartageni, najturističkijem kolumbijskom gradu smještenom na obali Karipskog mora. Bogatije stanovništvo i turisti smješteni su mahom u dvije elitne četvrti, Manga i Boca Grande, s prepoznatljivim visokim neboderima i obalnom arhitekturom koja podsjeća na američki Miami. Izlet na obližnje karipske otoke Rosario također pruža atraktivnu sliku Kolumbije, čiji mir remete tek vječno prisutni prodavači svega i svačega koji za turistima idu čak i u more te za sitnu “propinu” (napojnicu) nude fotku s jastogom, svježe ubrane koralje itd. Najbizarniju ulogu ti turistički djelatnici imaju u blatnom vulkanu Totumo u kojem, ponovno za sitnu propinu, salijeću kupače i masiraju ih za vrijeme njihove blatne kupke.
Međutim, krenete li u šetnju ulicama inače vrlo živopisne i šarmantne Cartagene, vrlo brzo ćete nabasati na četvrti u kojima živi siromašnije stanovništvo, a čije je uvjete života vrlo teško usporediti i s najzapuštenijim kvartovima u našem dijelu svijeta. Pritom ne mislim na Hrvatsku u kojoj je slične prizore zaista teško ili nemoguće pronaći. Derutne i razrušene kuće, slabašna infrastruktura, nabacano rublje koje se suši na raspadnutoj ogradi, karakterističan ustajali smrad vlage i smeća te plastični bijeli stolac za siestu, neizostavni su elementi prosječno siromašnog kolumbijskog kućanstva.
Za autentičan doživljaj lokalne svakodnevice u Cartageni najbolje je otići na tržnicu Bazurto koju popularni vodiči opisuju kao “prljavi, smrdljivi nered” te kao “mjesto koje nije za početnike”. Riječ je o nepreglednom prostoru na kojem možete kupiti baš sve, od kućanskih aparata, tehnologija na izdahu (DVD-a), dobrih starih mišolovki, pa do kravljih očiju (!), ribe nabacane u plastične lavore i voća pobacanog u ljepljivu pržinu. Prosječan europski želudac ondje može izdržati maksimalno pola sata, ali vrijedi svake sekunde jer ta koncentracija bizarnih prizora, teških mirisa i buke nudi trenutačnu, intravenoznu dozu lokalnog iskustva. Na žalost, lokalno iskustvo na ulicama Cartagene nerijetko uključuje i susret sa svodnicima koji turistima nude koktel-kataloge s “bogatom ponudom ljepotica”.
Sustav obrazovanja u službi je održavanja velikih klasnih razlika pa tako, primjerice, samo malobrojni Kolumbijci govore engleski jer učenje stranih jezika u školama nije obavezno i najčešće se dodatno plaća, što si mogu priuštiti samo privilegirani. Cestovna infrastruktura općenito je jako loša pa tako za put od Cartagene do Bogote, koje su udaljene oko 600 km, treba izdvojiti čak 18 sati! Avioni su najučinkovitije sredstvo međugradskog putovanja, s tim da su se nedavno konačno pojavile i jeftine zrakoplovne kompanije, čime se mogućnost kretanja manje imućnog stanovništva bitno povećala.
Policijska zgrada zaključana
Ipak, najkvalitetniju lekciju o povijesti i sadašnjosti Kolumbije pruža posjet selu San Basilio de Palenque, smještenom pedesetak kilometara od Cartagene. Riječ je o selu koje su u 16. stoljeću osnovali pobunjeni afrički robovi koje su u Cartagenu dovozili mahom iz Konga i Angole. Odbjegli robovi provodili su uspješne akcije oslobađanja drugih robova zbog čega su španjolski imperijalisti selo San Basilio na kraju proglasili slobodnim selom. Riječ “palenque” općenito označava selo odbjeglih, slobodnih afričkih robova, a San Basilio je prvo takvo slobodno selo na tlu Latinske Amerike. Budući da stanovnici i dalje žive posve u skladu s tradicijom prvih stanovnika, San Basilio je od 2005. godine pod izvanrednom zaštitom UNESCO-a. U selu danas živi oko 3000 stanovnika koji govore vlastiti jezik, neku varijantu Bantua, a uvjeti života u tom selu u najbolju su ruku skromni. U selu nema tekuće vode ni kanalizacije, a struju imaju tek odnedavno. Kuće se uglavnom sastoje od jedne ili dvije prostorije od nekoliko kvadrata, sa svega nekoliko elementarnih komada namještaja. Podovi kuća najčešće su betonski, a zanimljivo je da, usprkos siromaštvu u kojem žive, svaka kuća ima mobitel! Stanovništvo se uglavnom bavi nekom primitivnom verzijom poljoprivrede, a samo malobrojni odlaze na posao u Cartagenu. Osim škole, jedina zgrada u selu je ona policije koja je stalno zaključana jer u njihovu miroljubivom selu, kažu mještani, za policiju nema posla. U San Basiliju na snazi je poligamija, ali, kako kaže Victor, jedan od rijetkih stanovnika sela koji govori engleski, žene nisu baš zainteresirane za udaju, nego radije biraju slobodan život bez muža, ali s puno djece. U selu žive i dva celebrityja. Jedan je vremešni bubnjar Rafael Cassiani koji se sa svojom glazbom proslavio izvan granica Kolumbije i koji je ujedno jedan od rijetkih stanovnika sela koji je uopće bio izvan Kolumbije. Drugi je višestruki svjetski prvak u boksu Kid Pambelé. Iako su stanovnici “palenquea” odabrali “starinski” način života, lišen većine tekovina kapitalističke civilizacije (uključujući stres), kolumbijska država, po njihovu mišljenju, ne trudi se pretjerano osigurati im viši životni standard, od obrazovanja do političke zastupljenosti. Naime, u državnom parlamentu Afrokolumbijci imaju samo jednog zastupnika, iako čine oko deset posto populacije Kolumbije.
Zemlja čiji se brend danas najčešće svodi na četiri riječi – Narcos, kava, kokain i prostitucija – ustvari je zemlja srdačnih ljudi, nevjerojatnih prirodnih ljepota, zemlja s najviše vrsta ptica na svijetu i fascinantne kulturne baštine, da spomenemo samo velikog novinara i pisca Gabriela Marqueza kojeg Kolumbijci od milja zovu Gabo. Kolumbija je zemlja čija je sadašnjost određena mučnom, nasilnom i kompleksnom poviješću, ali koja je napokon, čini se, zakoračila u prostor postkonfliktne tranzicije. Ako je konačno puste da diše, Kolumbija, koja je istinski “full of life’”, ima šansu postati ozbiljna turistička meka. A jednoga dana, možda, i ozbiljna, uređena država.
Drugovi s fakulteta politickih znanosti isli u Kolumbiju. Promatrajuci nase politicare oni netrebaju ici u Kolumbiju, oni su bolji od vecine onih u Kolumbij kada je u pitanju kriminal. Bio sam tamo prije dvije godine, veliki zidovi I teske zeljezne ograde oko vecine kuca.