Mora da je prokleto naporno. Svjedočanstvo poput ovog govori tome u prilog. “Glas mi se javio kada mi je bilo 14 godina. Nisam bila sretno dijete, no kad sam prvi put u svojoj glavi začula glas, mislila sam da su sva djeca u paklu, jer sam bila upravo ondje. Strah me toliko blokirao da sam prestala ići u školu. Tražila sam pomoć u svojoj okolini, a dobila nerazumijevanje, hladnoću, čak i prijetnje. Vjerovala sam da demoni izjedaju moju dušu”, zabilježila je mlada žena, danas 32-godišnjakinja. Doista, klinička psihijatrija glasove u glavi prepoznaje kao zvučnu halucinaciju, simptom bolesti poput šizofrenije, manične depresije i psihoze. Međutim, sedativ, uobičajena terapija koja se propisuje, ima za cilj reducirati halucinaciju i deluziju, no ne reagiraju svi pacijenti na očekivan način na ovu vrstu liječenja. Je li to stoga što ti ljudi zapravo nisu pacijenti?
Kune se u to Marius Romme, profesor socijalne psihijatrije sa Sveučilišta u nizozemskom Maastrichtu, liječnik je posljednjih 25 godina posvetio glasovima u glavi, do te mjere da predvodi i cijeli pokret, koji ovim ljudima pruža informacije i podršku, učeći ih da se glas u glavi može krotiti, postati suputnik i vodilja, riječju, prijatelj.
- Mnogo je straha i nerazumijevanja u društvu, čak i u psihijatriji u vezi glasova u glavi. Generalno, smatraju se simptomom bolesti, negativnom pojavom, zbog čega se o sadržaju i značenju glasova rijetko diskutira - govori prof. Marius Romme.
U dobrom društvu
Istraživanje koje je, skupa s kolegicom dr. Sandrom Escher, proveo nad više od 300 “slušača”, pokazalo je da je okidač za glasove u 70 posto slučajeva bio neki traumatični događaj iz života. I ne samo to. Studija je također otkrila da je iskreni i otvoreni razgovor o glasovima te analiza njihovih poruka i značenja učinkovit put za redukciju tjeskobe i osjećaja izolacije te da, čak i kad su glasovi destruktivni, često imaju važnu poruku za “slušača”.
- Tipično, u zapadnjačkoj medicini razmišljanje o glasovima oduvijek je bilo skopčano s mentalnom bolešću i često doživljeno kao simptom teške duševne bolesti. Međutim, otkrili smo da većina ljudi koji čuju glasove ne boluju od mentalnih bolesti te da nikad nisu zatražili pomoć. Upravo njima se obraćamo - priča profesor Romme o motivima koji su ga nagnali na pokretanje međunarodne mreže udruga “Intervoice” u 21 državi diljem svijeta, uključujući SAD, Japan, čak i Palestinu, dok su nama najbliži centri u Austriji (Linzu i Beču) te u Italiji. No, u sklopu nedavno održanog “Ludog tjedna” u zagrebačkoj Kući ljudskih prava, emitiran je BBC-jev dokumentarac “Hearing voices”, koji se bavi upravo spomenutom tematikom, što pokazuje da i u nas postoji svijest o raširenosti ove pojave.
Neprofitna organizacija profesora Rommea, formirana 2007., okuplja ljude koji čuju glasove, ali i članove njihovih obitelji i prijatelje, kao i profesionalce poput medicinskih sestara, psihijatre i psihologe. Okupljaju se jednom godišnje, posljednji put u rujnu u Walesu, a tijekom godine, osim u matičnim udrugama, aktivni su na internetskoj stranici udruge gdje izmijenjuju iskustva, dijele svoje bojazni, hrabre jedni druge. I pritom međusobno tumače cijelu paletu poruka koje primaju, uključujući i one spiritualne, za što profesor Romme vjeruje da je esencijalno u procesu oporavka od nadmoćnih glasova. Svima koji ih čuju, povremeno ili stalno, poručuju da nema mjesta panici, da su u dobrom društvu.
Jer, u intervjuu kojeg je 1993. dao za “News of the World” Oskarovac Antony Hopkins podijelio je s javnošću svoju dugo i dobro skrivanu tajnu.
- Dok sam nastupao na pozornicama, igrajući u klasičnom teatru, glas bi mi iznenada rekao: “Oh, ti misliš da možeš igrati Shakespearea, je li?” - priznao je veliki glumac.
Mlađe čitatelje moglo bi zanimati da je među “slušačima” i bivši, neprežaljeni član Red Hot Chilli Peppersa, gitaristički virtuoz John Frusciante.
- U tinejdžerskim danima, moj je mozak bio bombardiran glasovima, neprekidno. Nisam znao odakle ta konfuzija u meni, ta bujica glasova, često kontradiktornih, govoreći mi što će se dogoditi u bliskoj budućnosti, a to se, na moje zaprepaštenje, pokazivalo točnim - priznao je Frusciante.
Utješno će, zacijelo, zvučati da su glasovi progonili i samog Sigmunda Freuda, oca moderne psihoanalize. “Tijekom davnih dana kada sam živio sam u stranom gradu, prilično često čuo sam svoje ime koje iznenada priziva neki glas”, pisao je Freud.
Glasovi nisu zaobišli ni njegova kolegu, švicarskog psihijatra Carla Junga, koji je priznao da se “njegov” glas javljao u presudnim trenucima kad je trebao savjet koji će mu pokazati put: “U tim trenucima, glas se činio umalo fizički stvaran. Šetao sam s njim uzduž vrta, glas je za mene bio ono što Indijanci zovu guruom”.
Glas iz dubine čuo je i Mahatma Gandhi. “Bio je to glas iz moje neposredne blizine, neodoljiv. Prethodili su mu, u pravilu, trenuci unutarnje borbe, a kad bih začuo glas, bio bih strahovito miran”. Zapravo, lista “slušača” podugačka je; na njemu su i Zinedine Zidane, Carlos Santana, Winston Churchill, pa i Ivana Orleanska kojoj je glas “rekao” da prevodi svoj narod u srazu s engleskom armijom. Osobito je važno da to znaju i djeca. Naime, mreža Intervoice posebnu pažnju posvećuje upravo njima, učeći ih da su glasovi, pa i vizije, mnogo učestaliji no što se misli.
Podastiru im rezultate studije provedene u Južnom Londonu, prema kojoj je čak 30 posto djece u dobi od 9 do 12 godina imalo barem jedno slušno ili vizuelno iskustvo “nekih pojava” koje nisu tipične za baš svako ljudsko biće. Upravo u toj spoznaji valja potražiti saveznika, mišljenja je profesor Romme.
Povratak vlastitom životu
- Glasovi su, s naše točke gledišta, pitanje ljudske različitosti, a ne problem mentalnog zdravlja. Kao i s homoseksualnošću, koja je ne tako davno u psihijatriji tretirana kao bolest, glavni problem s kojim se trebamo suočiti jest nijekanje ljudskih prava onima koji čuju glasove pa je naš glavni zadatak promijeniti način na koji društvo percipira takvu vrstu iskustva. Tek kad u tome uspijemo, vjerujemo da će i psihijatrija promijeniti stav o glasovima - poentira profesor Romme. Uz pomoć mreže udruga diljem svijeta, brojni su “slušači”, među njima i oni koji su proveli godine i godine na psihijatrijskoj skrbi, uspjeli povratiti svoje živote i danas priznati da čuju glasove, pa i prigrliti ih kao dio svojeg, na mnoge načine, posebnog bića.
Tko su ti likovi koji se zovu Hopkins i Zidane?