Toothbrush, četkica za zube – objašnjavamo na engleskom, njemačkom, hrvatskom... u skromnom dućanu, deseti koji smo posjetili u sat vremena, gestikulirajući rukama. Oniži kubanski trgovac praznim pogledom daje do znanja da ništa ne shvaća. No to ga ni najmanje ne uznemirava. Nakon nekoliko minuta u priču se ubacuje njegov prijatelj koji maše rukama i daje znak da ne mrdamo iz trgovine. Nakon dvije cigarete vremena, evo njega nazad – i za divno čudo pojavio se s četkicom. Cijena? Prava sitnica. Uzeo je 15 CUC-a (isto toliko američkih dolara) za četkicu i svoju uslugu. Računa nema, kao uostalom nigdje na Kubi. Slična je situacija s bilo kakvim drugim higijenskim potrepštinama koje “zapadnjaci” uzimaju zdravo za gotovo. Na Kubi je to proizvod za koji se treba pomučiti da biste ga nabavili.
A Kubanci, svjesni da turisti dolaze punih novčanika, sve će napraviti da vam izbiju kunu više iz džepa. Kvartovski dućani koji su kod nas ostali manje-više samo u lijepom sjećanju građana, kod njih su i dalje mjesto gdje se odvija najviše trgovine. To se, naravno, treba uzeti s rezervom jer često u njima ima samo nekoliko artikala. Nekoliko paketa riže i tjestenine, koncentrat rajčice, toaletni papir, cigarete i domaće pivo uz neizbježni rum. To je otprilike to. Tako i kupnja obične boce vode može biti neviđen izazov. Ako gospodin za pultom vidi da mu je ostao još jedan paket vode, bez imalo razmišljanja utrostručit će cijenu. Pa ti uzmi ili ostavi. A vani je sunce užarilo na 30 Celzijevih stupnjeva i jedva se diše od vlage u zraku. Kruha i peciva u kvartovskim dućanima nema, po to se ide u pekarnice. Meso i riba također se mogu kupiti u određenim manjim lokalnim dućanima ili, što je raširenije, na cesti. Na drvenim štandovima kubanski mesari rašire ponudu svježeg mesa tog dana, a Kubanci kupuju. Nema veze što muhe lete oko svinjetine, a znojni turisti prolaze pokraj “mesnice” i zgražaju se, to je na Kubi uobičajeno. Ono što je kod njih ipak još uvijek egzotično jesu trgovački centri koji su posljednjih godina niknuli u većim gradovima i sada se doslovno nalaze na rutama turističkih vodiča.
Nema ih mnogo, barem za naše pojmove, i svi su smješteni u centralnoj Havani ili dijelu koji se zove Vedado i upravo su ti centri jedna od najčešćih destinacija turista, ali i Kubanaca koji si to mogu priuštiti, ako žele otići u neku ozbiljniju kupnju.“
Sada prolazimo uz šetnicu Prado i dolazimo do popularnog havanskog šetališta uz more zvanog Malecon. Dugačko je osam kilometara, a s vaše desne strane novi je trgovački centar... Evo nas pokraj američke ambasade, šoping-centar je odmah iza nje... “– na lošem engleskom turistička vodičkinja daje upute u sklopu autobusne turističke ture.Mora da su jako ponosni na svoje trgovine. I dok je ponuda u tim “zapadnjačkim” centrima šarolika i slična našima, u onim manjim centrima, koji su smješteni u središtu gotovo svakog većeg grada na Kubi (Havana, Matanzas, Santa Clara...), nije baš najsretnija. Prvo što upada u oči nepregledne su police s alkoholom, mahom je riječ o rumu. Omanji odjel s igračkama za djecu čak i ima neke zanimljive stvari, ali cijena nikako nije prihvatljiva. Ni za turiste, a još manje za prosječnog Kubanca koji zarađuje oko 30 dolara mjesečno ako radi za državu.
Stoga veliki dio Kubanaca, posebice mlađi, ako rade za državne institucije, sa strane ima još neki posao, pretežno u turizmu, gdje je na Kubi najveći novac. Vozili smo se u “rikši” s Kubancem koji je završio medicinski fakultet i radio kao liječnik u bolnici, no dao je otkaz jer mu je plaća bila premala – oko 45 CUC-a mjesečno (otprilike 315 kuna) i sada puno radno vrijeme vozi rikšu, čime svoju mjesečnu plaću može zaraditi u jednom danu.Moglo bi se reći da se platežna moć Kubanaca odražava i na njihov modni stil. Kičasti odjevni predmeti, koje nešto više od 11 milijuna Kubanaca očito preferira, a posebno ženski dio populacije, nezaobilazna su ponuda. No pronaći nešto jednostavnije poput ženskih kratkih hlača i još crne boje, gotovo je nemoguće.
Ponuda je ograničena, a cijene takvih hlača kreću se oko 17 CUC-a, što je u protuvrijednosti malo više od 100 kuna. No mlade Kubanke snalaze se na druge načine da “nadograde” svoj stil.– Srele smo Nijemca koji se oženio Kubankom i s njom ima dijete pa sada pola godine provodi u Njemačkoj, a pola godine na Kubi. I kad dolazi iz Njemačke, kofer mu je pun, ali ženskih haljina, majica, hlača, nakita... I svaki put sve proda, Kubanke nekako nađu novac da kupe željeni komad odjeće – kažu nam mlade Njemice koje smo sreli u Santa Clari.U tom kubanskom gradu djeluje najveća organizacija LGBT zajednice i doista se stanovnici čine otvorenijima i slobodnijima nego u ostalim dijelovima Kube. Dakako, i u Havani je slična situacija, ali to je glavni grad Kube u kojem, zajedno s predgrađima, živi oko 4,5 milijuna stanovnika. Ono što je zajedničko većini stanovnika Kube, a ne samo Santa Clare, jest njihovo okupljanje u parkovima. I dok je prije to bila “fiesta”, čega ima i danas, muzičari se okupe i sviraju, pleše se salsa, unatrag nekoliko mjeseci druga stvar izvlači Kubance u parkove i na trgove. A to je – internet.Kako najlakše prepoznati na Kubi da ste naišli na mjesto gdje se može uhvatiti Wi-Fi signal? Tako da pratite ima li negdje gomila Kubanaca s mobitelom i tabletom u ruci ili laptopom u krilu. Najčešće je cijela obitelj okupljena oko jednog mobitela, imaju slušalice, glasno govore da ih čuje osoba s druge strane linije i žustro gestikuliraju. Mahom razgovaraju s rodbinom koja je nekako došla do SAD-a. Istom onom rodbinom koja im redovito šalje novac kako bi uspjeli preživjeti u kakvim-takvim uvjetima u domovini.
Obavezno cjenkanje
Ali, kao i većina stvari na Kubi, spojiti se sa svijetom nije jednostavno, a ni besplatno. Prvo se mora kupiti kartica za internet koja košta 1 CUC za pola sata ili 2 CUC-a za sat vremena interneta. S nje se ostruže lozinka koja se potom ukuca na Wi-Fi mrežu određenog hotspota, odnosno parka ili nacionalne telekomunikacijske tvrtke ETECSA. Signal je često loš, bolje reći katastrofalan, pa strancima boravak na Kubi dođe kao prisilni ili pak dugo priželjkivani odmor od interneta. A redovi ispred ureda ETECSA-e, gdje se kupuju kartice za internet, svakog su dana beskonačni. Čini se da je u bilo koje doba dana red samo da se dođe do željene kartice.
Takvi redovi normalna su pojava i ispred mjenjačnica, ljekarni te u lokalnim dućanima. Ako nešto treba vježbati prije odlaska na Kubu, to je – strpljenje i cjenkanje na ulici. Morate biti spremni da se na gotovo sve čeka, a cjenkanje uzeti kao normalni dio odmora. Od taksista koji će prvo reći najveću cijenu pa cjenkanjem to smanjiti na pola početnog iznosa ili manje do prodavača suvenira na ulici. Čak će i voćar koji prašnjavim ulicama gura banane i ananase na kolicima pokušati uzeti dolar više nepažljivom gostu. Inače, ananas je najraširenije voće na Kubi, dobije ga se uz velik broj jela i za svaki doručak, i to zato što je kubanski simbol dobrodošlice.
Koliko koštaju cigare?
Poseban su biznis na Kubi cigare, proizvod koji se najviše izvozi i na kojem se obrće najviše novca. U službenim trgovinama paket Cohiba, najcjenjenijih cigara koje puši i Fidel Castro, košta nekoliko stotina dolara. No na cesti je situacija puno drukčija. Prije svega, Kubanci će vam objašnjavati da je “eto baš danas zadnji dan festivala cigara pa ih se može uzeti za pola cijene”.To je, naravno, prijevara jer žele uzeti proviziju koju dobiju kada svojoj vezi u tvornicu cigara dovedu turista. A baš te veze, radnici u tvornicama, švercaju cigare iz pogona, a onda im cijena drastično pada. Kutija Cohiba može se bez većih problema na ulici kupiti za 50-60 CUC-a, u protuvrijednosti 50-60 američkih dolara. Cijena cigara Montecristo, koje je pušio Che Guevara, manja je, ali treba paziti na količinu. Naime, svaki turist s Kube može odnijeti najviše 50 cigara. To ograničenje ne vrijedi za cigarillose, puritose.
Kava im je također izvozni proizvod, ali po važnosti na samom dnu i nju vam neće prodavati na ulici jer je se po vrlo niskim cijenama može kupiti i u trgovinama. Kubu smo posjetili uoči Božića (tek se od 1998. godine počeo slaviti Božić na Kubi, kad je u posjet došao papa Ivan Pavao II.) i, iako su borovi bili ukrašeni u pojedinim kućama i kafićima, klasično božićno ludilo kao kod “zapadnjaka” njih ne obuzima. Na Kubi je sve lagano i opušteno, zemlja je to krajnjih suprotnosti koja privlači mnoštvo turista.– Svi žele doživjeti Kubu prije dolaska Amerikanaca (diplomatske veze Amerike i Kube ponovno su uspostavljene 17. prosinca 2014., nap. a.) tako da nemamo nijednu slobodnu sobu cijeli prosinac, siječanj... – kaže nam vlasnica apartmana na Starom trgu u Havani.A baš to iščekivanje može se osjetiti iako je prilika za posjet pravoj Kubi već prošla.Osim u krajnje ruralnim dijelovima, još uvijek neokaljanima masovnim turizmom.
>> Kuba i SAD uspostavljaju izravnu poštansku službu nakon 50 godina
