Devedeset sekundi u srpnju 1972. zauvijek je promijenilo pop-glazbu. David Bowie te je večeri zapucao prema besmrtnosti. Je li njegov bizarni nastup bila maska ili pažljivo koreografirani nastup? Profesionalac ili autsajder? Prvi donosimo ulomak iz životopisa slavnog britanskog glazbenika.
Četvrtak navečer, sedam sati: u pet milijuna dnevnih soba uskoro će se uvući dekadencija. Očevi u urednim odijelima zavaljeni su u najugodnije naslonjače, majke s pregačama sklanjaju posuđe, a djeca – još u školskim košuljama i hlačama – natiskana oko malih televizijskih prijamnika, spremna su za najsvetiji tjedni ritual.
Malobrojna publika u studiju mota se okolo u ljetnim majicama i haljinama, pristojno plješću dok polupopularni glazbenik na svojoj plavoj dvanaestožičanoj gitari okida dva snižena akorda. Kadar s njegovih ruku prelazi na lice i kamera hvata neprimjetan, samodopadni smiješak – izgleda poput djeteta koje se nada da će se izvući s nekom nepodopštinom. Ali kad njegovi prijatelji – Trevor, Woody i Mick Ronson – krenu u akciju uz bučni prijelaz na bubnju i hrapavi zvuk gitare, kamera se udaljava i David Bowie gleda ravno u nju, bez treptaja.
Šokirani roditelji
Njegov je pogled lascivan i čini se kao da se zabavlja. I dok publika sačinjena od uzbuđenih tinejdžera i šokiranih roditelja svim silama pokušava shvatiti taj prizor – njegov šareni kombinezon, bujnu riđu kosu, šiljaste zube i svjetlucave, našminkane oči zavodljiva pogleda – on nas provodi kroz niz motiva koji plijene pozornost: radijski prijamnik, izvanzemaljce i strastveni rock’n’roll. Dok publika pokušava “prožvakati” taj zbunjujući, pretjerani spektakl, zazvoni odrezana gitarska dionica, kao upozorenje Morseovom abecedom, i neočekivano nas uvodi u refren.
Iz nečeg uznemirujuće novoga, prelazimo u umirujuće poznato: dok pjeva “There’s a starman…” Bowiejev glas prelazi u višu oktavu. To je stari trik američkih glazbenih autora kojim se označava razrješenje ili vrhunac. I dok slušamo priču o prijateljski nastrojenom izvanzemaljcu koji čeka na nebu, publika najednom prepoznaje melodiju i poruku, neskriveno i drsko pokradenu iz eskapističke himne iz ratnih vremena Tehnicolora, “Over the Rainbow” Judy Garland. Taj jednostavni, utješni dio u kojem publika može i zapjevati traje tek četiri takta prije nego što će David Bowie zapucati prema besmrtnosti.
Samo minutu nakon što se prvi put pojavio u emisiji Top of the Pops – BBC-jevoj glazbenoj emisiji za cijelu obitelj – Bowie podiže svoju mršavu, gracioznu ruku i naslanja je na lice, a kolega iz benda, Mick Ronson, momak platinasto plave kose, pridružuje mu se pri mikrofonu. Opušteno i nonšalantno, Bowie obavija ruku oko gitaristova vrata i nježno ga privlači k sebi. I opet, kad zapjeva stihove “starman”, glas mu se penje u višu oktavu, ali ovaj put to ne simbolizira bijeg sa Zemlje nego bijeg preko granica spolnosti.
Višemilijunska publika bori se da dokuči to egzotično, panseksualno stvorenje: u brojnim domaćinstvima stotine, tisuće djece kao da su hipnotizirana njime, a roditelji ga ismijavaju, viču ili odlaze iz sobe.
Dan autsajdera
No dok razmišljaju kako reagirati, događa se još jedan stilistički zaokret; uz riječi “neka djeca plešu”, David Bowie i The Spiders počinju svirati besramno “pokradeni” boogie-ritam, specifičan za bend T. Rex. Za generaciju tinejdžera oklijevanju nije bilo mjesta; tih 90 sekunda, jedne sunčane večeri u srpnju 1972., zauvijek je promijenilo njihove živote.
Do tog je trenutka pop-glazba u većini slučajeva govorila je o pripadnosti i identifikaciji s vršnjacima. Ova je glazba, pažljivo osmišljena u vlažnom podrumu ispod jedne od eskort-agencija u južnom Londonu, bila javni manifest nepripadnosti.
Za klince samotnjake raštrkane diljem Ujedinjenog Kraljevstva, pa onda i diljem Istočne i Zapadne obale SAD-a, ovo je bio njihov dan. Dan autsajdera. U tjednima koji su slijedili postalo je jasno da su one tri minute ispalile u orbitu karijeru čovjeka kojeg se dotad odbacivalo kao čudo jednoga hita. Mnogi koji su ga poznavali bili su oduševljeni, ali bilo je natruha sumnje....
Je li David Bowie doista bio autsajder? Ili je bio samo profesionalac u šoubiznisu koji je autsajdere iskorištavao kao kakav psihološki krvopija? Je li doista bio sazdan od zvijezda ili je sve to bilo samo jeftino blještavilo i sjaj iz vodvilja? Je li bio gay ili je to bila samo maska? Bilo je dovoljno dokaza da se potkrijepe obje priče i ti su se dokazi množili u mjesecima i godinama. Je li to bizarno ponašanje bila samo maska, pažljivo koreografirani nastup?
Naravoučenije - želite li uspjeti u š biznisu, glumite geja, jer to je "ok"